Trnoružica

Baletna bajka čija putanja slijedi ljubavni san uspavane ljepotice

U skladateljskoj putanji Petra Iljiča Čajkovskog nakon Labuđeg jezera nastalog 1867. trebalo je više od dvadeset godina da balet ponovo dođe u prvi plan njegova zanimanja i da nastane velika baletna trilogija koju uz njegov završni Ščelkunčik (1891) čini još i Trnoružica (Uspavana ljepotica, 1889). Najveći koreograf tog vremena Marius Petipa, svakako je najzaslužnija osoba što se to uopće dogodilo, premda ne treba zanemariti ni glazbene poticaje koji su Čajkovskog vodili u tom smjeru. Naime, sve više odbacujući vanjsko ocrtavanje zbivanja i usredotočujući se na produbljivanje intimnih doživljaja, Čajkovski se još uvijek služi širokom paletom izražajnosti i orkestralnog sjaja, ali i profinjenim lirizmom, povremeno protkanim sentimentalnošću. Uz iskonski osjećaj za ritam i pokret, kojih njegovoj glazbi nikad nije nedostajalo, za uspješnu scensku realizaciju nedostajao je još samo baletni majstor poput Mariusa Petipaa. I premda se krivulja popularnosti Trnoružice nakon premijernog postavljanja u Marijinski teatru u Sankt Peterburgu odvijala iznenađujuće skokovito, današnje su inscenacije zajamčeni spektakli onog najboljeg što je klasični balet uopće dao u svojoj povijesti.

Koreograf Dinko Bogdanić izvornu priču o Trnoružici ne čita doslovno. On Uspavanu ljepoticu premješta u naše vrijeme pretvarajući je u svevremenu priču o moći ljubavi. Zato njegova priča započinje kad mladić u oluji izgubi svoju djevojku. Da bi je pronašao mora zakoračiti u magični svijet priča, gdje će kao princ morati ponovo pronaći svoju voljenu. Tek kad mu to uspije, moći će se vratiti natrag u sadašnjost i zajedno s njom živjeti njihov vječni ljubavni san.

Trnoružica kao vječna priča o snazi ljubavi

Moja Trnoružica počinje danas, ljubavlju. Mladića i njegovu djevojku za šetnje u parku iznenadi oluja. Sklanjaju se svako pod svoje stablo, no kad se oluja smiri, mladić iznenađen otkriva da je njegova voljena Aurora nestala.

Dobra vila mu pomaže u svijetu bajki, konkretno: u bajci o Trnoružici. Tu će ponovno naći svoju dragu, a zato što zna priču i zna kakva je sudbina čeka, on sebi postavlja zadatak da pokuša preokrenuti tijek događaja i spriječiti da se ostvari čarolija opake vile Carabosse, kojom bi Trnoružica nakon uboda u prst umrla, odnosno zaspala, kako je čaroliju ublažila dobra vila.

Tako se u prvom činu mladić nađe na dvoru, gdje se slavi dvadeseti rođendan princeze Aurore. Mladić motri zbivanja i vidi kako se pojavljuje zla vila Carabosse s buketom u kojem je skriveno kobno vreteno. No, kako je bajka već napisana, ništa ne može spriječiti, niti što promijeniti. Auroru sustiže kobno vreteno i ona se sruči na tlo.

Očajni mladić odlazi u šumu. Tu mu se u snu ukazuje voljena za koju misli da je mrtva i zauvijek izgubljena. Nadu mu pruža samo dobra vila kad mu kaže da je ublažila urok pa Aurora samo čvrsto spava. Mladić se prepušta sanjarenju, grleći svoju ljubljenu onako kako bi to želio i u stvarnosti. Zato ga Vila proljeća (jorgovana) vodi do dvorca gdje princeza sa svojim dvoranima čeka izbavitelja. Mladić se sjeća bajke i da princezu mora probuditi poljupcem. Kad to učini, počinje se buditi cijeli dvor. Svi su spavali punih sto godina da bi se probudili u istom trenu! Svi iznenađeno zure u princa i način na koji je odjeven. Žurno mu donose odjeću kakva priliči princu te naš mladić smjesta i postaje princ Désiré.

U čast mladome paru na dvoru pripremaju veliko slavlje, no usred radosti princu istječe "bajkoviti trenutak" i on se ponovo nađe u sadašnjosti, pod stablom koje je ponudilo utočište od nevremena. Obazre se i na klupi ugleda svoju 'princezu' Auroru kako mirno spava. Poljubi je i tog časa za mladi par započinje nova 'bajka', kakvu i danas živimo svi koji smo zaljubljeni i u kakvoj (kao u priči o Trnoružici) ljubav svladava sve prepreke!

Dinko Bogdanić