Tko se boji Virginije Woolf?

Ponikao na valu avangarde off-Broadwaya, Edward Albee ovom dramom čini iznimku u svojem opusu: protagonistima Georgeu i MartHi Edward Albee cinično je nadjenuo imena prema legendarnome predsjedničkom bračnom paru Washington. George i Martha istodobno su šokantno vulgarni ali i posve bespomoćni, osamljeni u neutaživoj želji da imaju vlastito dijete.

Antologijska američka drama, crna, mračna i divlja komedija Tko se boji Virginije Woolf? u prvome sloju čitanja bavi se potisnutim čežnjama, nikad savladanim frustracijama, perverznom i zvjerskom bračnom borbom. Ipak, u idućim slojevima razotkriva besmislene i isprazne, jalove odnose koji su trebali biti ljubavni i topli, a američki im je kontekst, odnosno opterećenost američkim mitom o uspjehu – razorio supstrat emotivne povezanosti.

ZAPIS DRAMATURGA

Sve što mi treba za kazalište jest podij i jedna ili dvije strasti, zapisuje svojedobno Moliere.

Strast upisana u redove i između redaka znamenitoga literarnog remek – djela Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja već pedeset godina, rekli bismo, “na juriš” osvaja čitateljsku, kazališnu i filmsku publiku, uvijek jednakom svježinom, svojstvenom djelima koja nadilaze kulturološke razlike, osvajajući emocije publike da bi se potom njima superiorno poigrala.

Martha i George, sredovječni bračni par u sitne sate, po završetku fakultetske zabave u svojoj dnevnoj sobi ugošćuju mladi bračni par, Nicka i Honey. Tijekom cjelonoćnog opijanja, međusobnoga “ispovijedanja”, te okrutnih igara koje sasvim nalikuju na egzorcističke rituale, poništavaju se sve razlike između naizglednih gubitnika, neuspješnoga sveučilišnog profesora Georgea i njegove žene Marthe, kršiteljice svih konvencija, te mladih sveameričkih simbola budućega društvenog uspjeha, Nicka i Honey. Noć u kojoj puca željezni obruč društvenih pravila preko kojih se ostvaruje takozvani uspjeh, nemilosrdno portretira naličje Zapadne civilizacije.

Na repertoar Drame splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta Albeejeva drama Tko se boji Virginije Woolf? stiže u redateljskome čitanju Vlatke Vorkapić, čiji dosadašnji opus nesumnjivo potvrđuje da se zalaže, štoviše, da traži umjetničko zajedništvo mimo svih konvencija, a unutar rada na Virginiji Woolf potvrđuje da glumca tretira kao autora, da ga prati i potiče kao kreatora, te da su joj sasvim odbojne sve izvanjske aplikacije, dekoracije koje neće proizići iz jedinstvenoga glumačkog habitusa. Ujedno, kad je riječ o konvenciji (žanru), također valja kazati da se u zajedništvu s Ksenijom Prohaskom u ulozi Marthe, Žarkom Radićem u ulozi Georgea, Vladimirom Posavcem – Tušekom kao Nickom te Anastasijom Jankovskom kao Honey – sa zadovoljstvom poigrala žanrovima; ima tu melodrame, komedije, tragedije, slapsticka, satire… bulevarskoga teatra, satire…

(Tišina. GEORGE sjedi mirno gledajući ispred sebe. Osluškuje… Do njega ne dopire nikakav zvuk. Prividno miran, vraća se svojoj knjizi, čita na trenutak, potom diže pogled, razmišlja…

GEORGE: “A Zapad, opterećen svojim sakatim savezima i pritisnut odveć strogim moralnim načelima da bi se prilagodio tijeku događaja, mora… na kraju pasti.” /Smije se, kratko, žalostivo… Ustaje s knjigom u ruci. Stoji mirno… a tada, iznenadno obuzet svim gnjevom koji je dosad susprezao… strese se… pogleda knjigu što je drži u ruci i, uz krik koji je napol režanje napol urlik, zavitla je prema zvonima. Zvona udare jedno u drugo u divljoj zvonjavi./

6. 3. 2012, pozornica HNK Split. Žarko ne može baciti knjigu. Vlatka se bez ijedne riječi s time potpuno slaže. Niti Zapad, niti sakati savezi kojima odnedavno i mi pripadamo, ni gnjev, ni svaki izostanak etike – nisu ni približno dostatni razlozi za uništenje knjige. Upravo suprotno: danas, kada je američku dramu na hrvatskoj pozornici (na žalost) moguće shvatiti i doživjeti u potpunosti, doista bi najpogrešnije od svega bilo bacati knjige. Krije se u tome jedna koincidencija što nam izaziva snažnu nelagodu: živimo u zemlji gdje je, čini se, unutar samo dvije zajednice još donekle moguće zadržati sigurnost i stanovitu razinu: riječ je o sveučilišnoj i kazališnoj zajednici. A postavili smo komad koji najavljuje istovrsne grube, prodorne, agresivne, nezajažljive, i na sve spremne predatorske tipove što potiču zamisao da je uspjeh mjerljiv isključivo kriterijima koje sa sobom donosi liberalni kapitalizam. Ipak, Albee nam stiže s vjerom u mogućnost individualnoga bijega od društvenih konvencija, sugerirajući nam da je potraga za smislom i ljepotom ljudskoga egzistiranja u Istini, u svijesti o mogućnosti izbora; u pravu na vlastitu zbunjenost i šutnju unutar civilizacije koja inzistira na komunikaciji što sve više nalikuje na buku; u pravu na postavljanje “posljednjih pitanja” u svijetu koji takva pitanja izvrgava ruglu; u pravu na melodramu i romantizam u svijetu koji se srami emocije; u pravu da imamo stil i kad dobivamo i kad gubimo.

Dubravka Lampalov