Šest lica traži autora

Luigi Pirandello, talijanski dramatičar i prozaist te dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nije toliko čest, ali je zato upečatljiv gost splitske kazališne scene. Bilo je tako kad je Anatolij Vasiljev 1990. režirao Večeras improviziramo, a i kad je 2000. godine Šest lica... postavljao François-Michel Pesenti.

U ovoj Pirandellovoj drami u kazalište upadaju, nenajavljeni i nepozvani, takozvani obični ljudi s neobičnim zahtjevom: želimo da se na sceni ispriča naša priča! Taj grubi upad u zaštićeni prostor teatra više nije okidač za konverzacijsku dramu apsurda kao što je bio na praizvedbi komada, nego mogući početak okrutne, aktivističke priče o kazalištu koje, u očajničkom pokušaju traženja bilo kakvog zadovoljstva, preuzima narod. Tih šest lica, nakon razočaranja političkim vođama i bankarskim elitama, kao zadnji, očajnički pokušaj traženja zadovoljstva unutar vlastitih života odabire kazalište, ali pod svojim uvjetima.
Pirandello je na praizvedbi morao pobjeći iz kazališta ne bi li izbjegao bijesnu publiku koja mu je vikala da ode u ludnicu. Samo godinu dana kasnije u Milanu je drama postigla velik uspjeh. Nakon još dvije godine izvedena je u Parizu pa Pirandello uskoro i presudno utječe na francuske dramatičare Anouilha, Sartrea, Ionescoa, Becketta…

Ključnim obratom o stvarnosti i fikciji, zbilji i kazalištu Pirandello više nije netko kome se zgodno vratiti, nego netko tko je postao neizbježan.