G. Gershwin, J. Strauss otac, J. Strauss sin
Novogodišnji koncert HNK Split
U vrijeme kada je jazz bio nov i kada se među bjelačkom populacijom još uvijek debatiralo o tome može li se jazz uopće nazivati glazbom, je li jazz nemoralan, možda kvari obitelj, a kamoli dobar ukus, iz redova klasično školovanih glazbenika javlja se priličan broj onih koji u toj „nemoralnoj, pokvarenoj“ glazbi prepoznaju riznicu glazbenih ideja i, što je bilo najvažnije, sasvim nov i svjež pristup muziciranju, koji otvara vidike. Međutim, rijetki su bili oni koji su se u svom klasičnom skladateljskom radu odmaknuli dalje od povremenog koketiranja s jazzom. George Gershwin bio je iznimka, možda zato što je ovaj glazbenik rođen u Brooklynu 1898., u obitelji doseljenih ruskih Židova, išao obrnutim putem: stasavši iz popularno-glazbenog miljea otkriva interes za klasičnu glazbu, spontano tragajući za znanjem, šireći svoje glazbene vidike, i gotovo do kraja života studirajući s raznim skladateljima klasične glazbe. S druge strane presudan je bio interes za egzotično u glazbi, ne samo jazz, već glazbu različitih ne-zapadnjačkih kultura. U ostvarenju svog poziva, da u zvuk klasičnog simfonijskog orkestra ili opernog ansambla, umetne egzotiku jazza, ritam latinoameričkog plesa i sl., Gershwinu pomaže Paul Whiteman, čovjek koji je vjerojatno najzaslužniji za to da jazz postane glazba koju će cijeniti i bjelačka publika. Whiteman je dao poticaj nastanku „simfonijskog jazza“, što je urodilo prvim koncertnim uspjehom Goergea Gershwina, s Rapsodijom u plavom. Nakon tog uspjeha, Gershwin se upustio u skladanje većih glazbenih oblika, poput skladbi Concerto in F, Amerikanac u Parizu i opere Porgy i Bess, koje se pridružuju nizu njegovih uspješnih mjuzikala i pjesama.
U jesen 1923. Whiteman naručuje skladbu od Gershwinu za koncert čija je ideja bila povezati simfonijsku glazbu i jazz. Gershwin u međuvremenu zaboravlja na narudžbu, sve dok u siječnju sljedeće godine ne naiđe u novinama na najavu koncerta, pod nazivom „Eksperiment u modernoj glazbi“, zakazan za početak veljače. Među skladbama koje će biti izvedene bio je Gershwinov „jazz koncert“. Najavljeni su i suci, među kojima Rahmanjinov i Heifetz, čiji će zadatak biti odgovoriti na pitanje „što je američka glazba“. S obzirom na kratak rok koji je Gershwin imao, i nedovoljno iskustvo u orkestriranju, Whiteman Gershwinu nudi pomoć svog aranžera, Ferdea Groféa, koji će izraditi orkestraciju. U istom razdoblju Gershwin dovršava predstavu Sweet Little Devil, i tijekom putovanja vlakom u Boston na probu predstave, u Gershwinovoj glavi Rapsodija dobiva oblik: „Nešto posla na Rapsodiji već sam bio napravio. Ali vlak i njegovi čelični ritmovi i štropot djelovali su mi poticajno…. Puno puta glazbu čujem upravo onda kada sam okružen bukom. Tako sam najednom čuo, čak vidio na papiru, kompletnu strukturu rapsodije, od početka do kraja. Nisu mi došle na pamet nove teme, već sam u glavi radio na razradi materijala, i pokušao osmisliti cjelinu. Ono što sam čuo bio je kao neki glazbeni kaleidoskop Amerike – golemi proključali kotao, taj jedinstveni polet, i blues, i ludilo velegrada. Do vremena kada sam stigao do Bostona, imao sam definiranu „radnju“ djela, oblik koji je izrastao iz sadržaja.“
Dio glazbenog materijala skladbe plod je Gershwinovih improvizacija koje kasnije pažljivo bilježi. Fascinantni početni glisando klarineta zapravo prethodi ostatku kompozicije. Whitemanov klarinetist Ross Gorman osmislio je trik sviranja glisanda kroz dvije oktave. Gershwin je bio oduševljen tim zvukom, koji mu se sada učinio idealnim početkom rapsodije. U nedostatku vremena, Gershwin praznim ostavlja mnoga mjesta u partituri namijenjena klaviru solo, koja je na izvedbi trebalo improvizirati. Premda je Whiteman najavio „jazz koncert“, rezultat je bila slobodna, rapsodična forma. Još jedna temeljna odlika partiture bila je podvojenost između dura i mola, kao plod tzv. „blue notes“. Te osobine prepoznao je Gershwinov brat Ira, kojemu na pamet pada atraktivan naziv skladbe koji Gershwin oduševljeno prihvaća: „Rapsodija u plavom“.
Kubanska uvertira svoje glazbeno izvorište ima u zvukovima koje Gershwin upija tijekom dvotjednog odmora u Havani u veljači 1932. godine. Fasciniran gradom, koji je tada proživljavao svoje zlatno razdoblje, i njegovim klubovima i zabavama, Gershwin sa sobom kući odnosni lokalne udaraljkaške instrumente, klave (koje je nazivao kubanskim štapićima), bongo bubnjeve, marakase, i giro, udaraljku izrađenu od tikve, kao i ideju za novu orkestralnu skladbu. Započeo ju je pisati u srpnju, zgotovivši je u kolovozu, na vrijeme za izvedbu na prvom cjelovečernjem koncertu njegovih djela, 16. kolovoza 1932. Koncert s Njujorškom filharmonijom na Stadionu Lewisohn održan je pred gotovo 18 tisuća posjetitelja s golemim uspjehom. Za razliku od Rapsodije, koja je uvijek imala nepodijeljenu naklonost publike, ali ne i kritike, Kubanska uvertira, odnosno Rumba, kako se kompozicija isprva zvala, svidjela se i kritičarima, jer osim prepoznatljivog energičnog Gershwinovog rukopisa koji ovdje uspješno oživotvoruje esenciju kubanskog plesa, mogli su prepoznati znatan napredak kompozicijske tehnike Gershwina, koji unatoč slavi želi nadoknaditi klasična kompozicijska znanja, studirajući u tom periodu kompoziciju kod Josepha Schillingera.
„… the waltz must be Strauss's“ :kako kažu riječi Ire Gershwina u pjesmi Georgea Gershwina By Strauss, valcer mora biti Straussov.
Malo što u glazbi nema nikakve veze jedno s drugim, i koliko god nam dva svijeta, Amerikanca Gershwina, i kraljeva bečkog valcera iz obitelji Strauss, djelovala udaljeno i potpuno različito, vezuje ih barem jedna primjedba Arnolda Schonberga, s kojim je Gershwin jednom tjedno igrao tenis u svojoj kući na Beverly Hillsu. Pišući in memoriam Gershwinu nakon njegove prerane smrti, Schoenberg posebno ističe prirodnost njegove glazbe, i tu prirodnost kao i kvalitetu kojom je uspijevao prepoznati glazbeni ukus običnih ljudi, iskazujući ga originalnim glazbenim idejama, Schoenberg uspoređuje sa glazbenim senzibilitetom još jednog skladatelja kojega je jako cijenio – Johanna Straussa ml.
Valcer, koji je do Beča doplesao sa sela, razvivši se iz seoskog plesa Ländler, postaje već početkom 19. stoljeća u Beču omiljen ples. Ali novu dozu energije ucijepiti će mu dvojica skladatelja, Johann Strauss I. (otac) i Johann Strauss II. (sin), i osigurati mu trajnu popularnost. Johann Strauss I., isprva violist u plesnom orkestru Josepha Lannera, započinje svirati violinu i skladati vlastite plesove, osamostaljuje se i započinje s vlastitim orkestrom svirati u plesnoj dvorani Sperl. Uskoro se plesni orkestar pretvara u koncertni ansambl, kako kompozicije i izvedbe Straussa I. postajale sve virtuoznije. Međutim na obzorju ovog „dionizijevskog virtuoza“, „demona bečke glazbe“, kako ga je opisao Richard Wagner, pojavio se novi genij valcera, njegov vlastiti sin, i najveći rival, Johann Strauss II., koji postaje svjetski poznat „Kralj valcera“ i čije će sjajne orkestracije, violinistička virtuoznost i melodijska invencija održati žanr svježim i originalnim. Osim njega, obiteljsku tradiciju valcera nastavljaju još dvojica njegove braće, Eduard i Josef, a razni drugi članovi obitelji pomogli su popularizaciji valcera izdajući bezbrojna notna izdanja, skladajući, svirajući, putujući na turnejama neumorno, godinu za godinom. Sredina 19. stoljeća, prije nego je Johann Strauss II. zakoračio u novu karijeru kao operetni skladatelj, bilo je vrijeme najveće raskoši plesnih dvorana Beča.
Zajedno s bratom Josefom, Johann Strauss II. sklada Pizzicato polku 1869. godine za jedan od nekolicine posjeta Rusiji. Skladana za gudače i zvončiće, polka je izdana u Beču sljedeće godine i postala vrlo popularna, posebno u Italiji. Kao ni druge skladbe, koje je radio u suradnji s braćom, ni Pizzicato polka ne nosi broj opusa. Pedesetih godina 19. stoljeća u Beču se razvijaju elegantna francuska polka i živahna „Schnell-Polka“, na koju je utjecao ples galop. Polka Vlak veselja („Vergnügungszug“) op. 281 Straussa II. skladana 1864. godine, pripada ovom posljednjem tipu polke. Naslov Vlak veselja (ili vlak užitaka) ukazuje na to da su galope, odnosno polke, plesali parovi poredani u red, nalik na vlak, koji se kretao po dvorani. Valcer Zvuci sfera („Sphärenklänge“) smatra se jednim od najljepših ostvarenja melankoličnog Josefa Straussa, u čijim se harmonijama prepoznaje drugačiji senzibilitet od onoga njegovog starijeg brata Johanna, a u ovom valceru rezultira jednim od najprofinjenijih kompozicija iz pera skladatelja obitelji Strauss. Strauss II. sklada Trič-trač polku („Tritsch-Tratsch-Polka“) op. 214 (1858) u vrijeme kada je redovito posjećivao Rusiju, gdje je čuo novim glazbenim idejama koje je zatim ukomponirao u popularne bečke plesne forme, kojih je bio neprikosnoveni majstor. Kao ni u valcerima, ni u polkama Strauss nije želio doslovno pratiti konvencije, tako da vješto uvodi nepravilnosti u fraze koje daju poseban šarm njegovoj glazbi. I dva marša Johanna Straussa II., Perzijski, op. 289 (1865) i Egipatski, op. 335 (1869) skladani su za sezonska ljetna gostovanja u Rusiji. Marševi su uglavnom kratke forme, tako da ni Perzijski nije iznimka. Ono što ga karakterizira je molska harmonija, odnosno melodijski niz, u kojemu se pojavljuje interval povećane sekunde, koji se u 19. stoljeću uobičajeno povezivao s glazbom Bliskog Istoka. Slično je i s Egipatskom koračnicom koja je skladana za proslavu skorog otvorenja Sueskog kanala, a praizvedena također tijekom ljetnog gostovanja u Pavlovsku, u ladanjskoj rezidenciji cara Pavla I. „Arapska“ dekoracija u ovoj skladbi je sniženi šesti stupanj u durskom melodijskom nizu. Iz istog pera, Johanna Straussa II. su polka Gromovi i munje (Unter Donner und Blitz) op. 324 (1868) , možda najbučnija Straussova kompozicija, i najpoznatiji od svih valcera, valcer Na lijepom plavom Dunavu (An der schönen, blauen Donau) op. 314 (1867), koji je praizvedbu doživio na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867., osiguravši Straussu besmrtnost, a Austriji, koja je patila od nedavnog vojnog poraza kod Königgrätza, osvjetlala obraz kao i dalje najjačoj glazbenoj svjetskoj velesili.
Tekst: Zrinka Matić
Hari Zlodre
, dirigent, rođen je 1967. godine u Splitu, gdje je završio srednju glazbenu školu na odsjeku za glasovir, a prve poduke iz dirigiranja uzima kod prof. Lea Anića. Studij dirigiranja završio je 1993. godine u klasi prof. Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Za rad i uspjehe tijekom studija iste je godine dobio Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. U HNK Split djeluje od 1992. u početku kao zborovođa i asistent dirigenta, da bi u sezoni 1993/94. i premijerno ravnao izvedbama Teute, Rigoletta, Đavola u selu, te operom Traviata u produkciji HNK Split diplomirao dirigiranje. U narednim sezonama Zlodre dirigira brojnim koncertima i opernim naslovima, a uz dirigentske obveze vodi Zbor HNK Split te predaje "studij opernih uloga" na splitskom područnom odjeljenju Muzičke akademije iz Zagreba. Od 2000.-2006. Hari Zlodre Ravnatelj je Opere HNK Split, a od 2003. do 2006. godine i Ravantelj glazbenog programa Splitskog ljeta. To i kasnije razdoblje karakterizirano je ujedno i novim dirigentskim uspjesima među koje svakako treba uvrstiti ravnanje musicalima My Fair Lady, Joseph and the Amazing Tehnicolor Dreamcoat, operetama Mala Floramye, Splitski akvarel, tako i klasičnim opernim naslovima poput Norme, Aide, Tosce, Luise Miller, Werthera, Travitate kao i brojnim komornim i simfonijskim koncertnim naslovima. Godine 2006. ravnao je premijerom Labuđeg jezera Čajkovskog, a slijedeće godine i Hačaturijanova baleta Cipollino, tako da se Pulcinellom nastavlja Zlodrina briga da ni baletni naslovi u njegovoj dirigentskoj karijeri ne budu zapostavljeni. Uz to, Zlodre je uspješan i u pedagoškom području brinući kao docent na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu i o mladim glazbenim naraštajima.
Domeniko Briški
rođen je u Zagrebu gdje je završio nižu i srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski.
1997.g. upisuje Muzičku Akademiju sveučilišta u Zagrebu, I.odsjek –Teoriju glazbe, i diplomira 2002.g.
Na srednjoj glazbenoj školi predaje teorijske glazbene predmete, polaže stručni ispit, te 2003.g. upisuje studij dirigiranja na sveučilistu za glazbu i scensku umjetnost u Beču (Universität für Musik und Darstellende Kunst Wien), u klasi mo. Uroša Lajovica.
2005. sudjeluje na masterkursu s mo. Seiji Ozawom, a 2007. na masterkursu s mo. Marissom Jansonsom, uz Pro arte orkestar, Beč
2006.g. i 2007.g.organizira i dirigira na koncertima u Beču u sklopu Festivala hrvatske glazbe u Beču, 2006.g. otvara Festival sa koncertom Mozartu u častu povijesnoj Eroica sali, a 2007. predstavlja suvremene hrvatske glazbenike bečkoj publici.
2008.g. diplomira, te postiže status Magistar umjetnosti (Magister der Künste) svečanim koncertom sa Bečkim komornim orkestrom.
2009. organizira i ravna koncertom na kojem će se predstaviti Hrvatska glazba kroz tri stoljeća od Jarnovića do Papandopula.
Do sada je više puta ravnao Hrvatskim komornim orkestrom, a među ostalim dirigirao je studentskim orkestrom iz Pečuha, Wroclawskom filharmonijom, Bečkim komornim orkestrom.
Kao dirigent nastupa u Madjarskoj, Austriji, Poljskoj i Hrvatskoj, često sa kolegama solistima sa Bečkog sveučilišta.
Od rujna 2009.g. djeluje je u Hrvatskom Narodnom kazalištu u Splitu kao Zborovođa i dirigent.
Od listopada 2009.g. predaje u statusu vanjskog suradnika na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, te na Učiteljskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu.
Dalibor Cikojević
rođen je u Zadvarju kraj Omiša, a glazbenu naobrazbu započeo je sa sedam godina u Splitu, gdje je maturirao i završio srednju glazbenu školu u razredu Jelke Bakašun. Nakon toga odlazi u Beč gdje studira na Visokoj glazbenoj školi u razredu Alexandera Jennera kod kojega je i magistrirao. Njegovom daljnjem umjetničkom sazrijevanju pridonijelo je usavršavanje kod Olega Maisenberga i Carmen Graf Adnet.
Dalibor Cikojević je od rane mladosti nazočan na glazbenoj sceni nastupajući na domaćim i inozemnim festivalima kao što su Splitsko i Zagrebačko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, Osorske glazbene večeri, Raba Musikfestival, George Enescu Festival i Wiener Festwochen. Pod ravnanjem dirigenata Nikše Bareze, Petera Burwika, Georga Schmöhea, Ive Lipanovića, imao je zapažene nastupe sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, Orkestrom HNK-a u Splitu te s Wiener Ensemble des 20. Jhr. Na području komorne glazbe surađivao je sa Zagrebačkim solistima, Gudačkim kvartetom Sebastian i nizom uglednih glazbenika iz zagrebačkog i bečkog glazbenog života. Njegov koncertni repertoar širokog je raspona i seže od baroka sve do suvremenih djela 21. stoljeća.
Posljednjih nekoliko godina Dalibor Cikojević posvetio se izvođenju djela hrvatskih skladatelja od kojih treba izdvojiti glasovirski koncert Božidara Kunca izveden u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a te komorna djela Dore Pejačević i Borisa Papandopula. Posebno je zapažen njegov recital s antologijskim djelima Borisa Papandopula za koji je ove godine dobio Nagradu Milka Trnina.
Osim koncertne djelatnosti Dalibor Cikojević je dugi niz godina djelovao kao glazbeni pedagog u Austriji, između ostalog i na Universität für Musik u Beču, a sada je izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Bavi se i književnim radom: godine 2003. objavljen mu je kod zagrebačke Naklade Ljevak (u biblioteci Rukoljub) roman Ostavština posljednjeg skladatelja.
Izvođači:
Dirigenti: Hari Zlodrei Domeniko Briški
Dalibor Cikojević, glasovir
Orkestar HNK Split
G. Gershwin: Kubanska uvertira
Rapsodija u plavom
stanka
J. Strauss, sin: Uvertira opereti Šišmiš
J. Strauss sin / Josef Strauss: Pizzicato polka
J. Strauss sin: Polka Vlak veselja
Josef Strauss: Valcer Zvuci sfera
J. Strauss sin: Trič-trač polka
J. Strauss sin: Perzijski marš
J. Strauss sin: Egipatski marš
J. Strauss sin: Polka Gromovi i munje
J. Strauss sin: Valcer Na lijepom plavom Dunavu