Od opere do jazza

Ono „operno“ u današnjem koncertnom programu vodi nas u glazbeni salon prvih desetljeća 19. stoljeća, s Varijacijama Theobalda Böhma i Frederica Chopina. Ekstremna popularnost opere u 19. stoljeću potaknula je mnoge instrumentalne obrade opernih arija, fantazije i varijacije. Izvodile su se u glazbenim salonima, svojevrsnoj instituciji tofa doba. Operne teme pronalazile su novi oblik u virtuoznim instrumentalnim fantazijama ili varijacijama, koje su bile odraz modernog style brillant.

Theobald Böhm (1794-1881), značajan u povijesti glazbe kao inovator koji je usavršio suvremenu zapadnjačku koncertnu flautu, bio je virtuoz tog instrumenta i svojedobno slavan skladatelj glazbe za flautu. Ali kao i mnogi njegovi suvremenici, i Böhm je živio u sjeni velikana ranog romantizma, poput Beethovena, Schuberta, Schumanna, Liszta, Brahmsa i Chopina. Njegove Varijacije na temu iz Paisiellove „Mlinarice“, nastale 1822. godine, svejedno, dokument su svoga vremena, noseći sa sobom zaboravljeni salonski duh ranog 19. stoljeća, prošaran lakim tonom i slatkim romantičarskim zanosom i šarmom.
Na istom tragu je i skladba Frederica Chopina (1810-1849). Tema njegovih briljantno skladanih Varijacija, koje nastaju 1824., dolazi iz arije „Non più mesta accanto al fuoco“, iz finala opere „Pepeljuga“ Gioachina Rossinija. Četrnaestogodišnji Chopin Varijacije sklada vjerojatno za svog oca koji je bio flautist amater ili za nekoga od prijatelja koji su s njim svirali. Varijacije u E-duru na Rossinijevu temu mladenačko je ostvarenje u kojemu se još ne mogu prepoznati značajke zrelog Chopinovog stila. Preživljavaju u rukopisnoj kopiji koju je čuvao Chopinov prijatelj Jozef Nowakowski, a u tiskanom obliku pojavljuju se tek 1953. godine.
Stoljeće i pol udaljeno je Šest tango etida Astora Piazzolle (1921-1992) , u kojima majstor „novog tanga“ spaja omiljeni latinski ples s klasičnom koncertantnom etidom i sklada efektno djelo. Premda će većim dijelom biti zaokupljen dočaravanjem ritma tanga, Piazzolla će se potruditi izvući iz solo flaute sasvim originalne zvukove i teksture. Prva etida „Decidé“ donosi iluziju dviju odvojenih melodijskih linija koje izviru iz studiozno smišljenih naglašenih i nenaglašenih doba. Druga etida Anxieux et rubato temelji se na dugoj ukrašenoj melodiji, koju prati uznemirena silazna figura. Nakon agresivnijeg srednjeg dijela, glazba se nevoljko vraća glavnoj temi. Molto marcato e energico podsjeća na slog i tehniku prve etide, ali je sviranje ovdje još ukrašenije, s jačim plesnim ritmom, a brzo mijenjanje registara stvara dojam kao da na trenutke sviraju dva instrumenta. Četvrta etida Lento meditativo ona je u kojoj je na ispitu kontrola daha u gotovo neprekinuto oblikovanoj melodiji. U etidi Sans indication Piazzolla valjda na volju pušta izvođaču da odluči koji karakter dati kontrastnim ukrašenim i staccato motivima. Posljednja etida Avec anxieté, brzi kontrapunkt drugoj etidi, održava raspoloženje nestrpljive želje za bijegom, u vidu sapetih trojnih figura, koje se u jednom trenutku oslobađaju u mirnoj melodiji, ali opet zgušnjavaju da bi dovele glazbu do brzog nestrpljivog završetka.
Prema jazzu zaokrećemo Fantazijom za flautu i klavir francuskog veterana jazz flautea i jazz skladatelja svjetskog ugleda, Michela Edelina. U društvu najistaknutijih svjetskih jazz glazbenika nastupa na najuglednijim svjetskim jazz pozornicama i festivalima. U svom širokom dijapazonu glazbenih interesa dotiče se i klasične glazbe, pa i opere, odnosno opernih aluzija, primjerice na albumu Et la Tosca passa.
Kao skladatelj Leonard Bernstein (1918-1990) profilira se u svojim skladbama na židovske teme, od pjesama Rhinu i Yigdal do simfonije Kaddish i Chichesterskih psalama. Skladba Halil nastala 1973. pisana je originalno za flautu solo i orkestar, te posvećena „duhu Yadina i njegove pale braće“. Radi se o izraelskom mladiću Yadinu Tanenbaumu, obećavajućem flautistu koji s devetnaest godina pogiba u tenku na Sinaju. „Halil (hebrejska riječ za flautu) formalno je djelo različito od ičega što sam napisao, ali opet nalik većini moje glazbe, u kojoj se osjeća borba između tonalnih i netonalnih snaga. U ovom slučaju to je borba u kojoj se javljaju rat i ratna prijetnja nasuprot žarkoj želji za životom, i utjesi umjetnosti, ljepote i nade za mir. To je neka vrsta noćne glazbe, koja započevši od dvanaesttonskog niza pa do završne dijatonske kadence, suprotstavlja noćne slike snova želje, noćne more, odmora, nesanice, straha, i samoga sna, koji je brat blizanac same Smrti.“ (L. Bernstein u programu za praizvedbu skladbe „Halil“ 1981. u Tel-Avivu).
Izbori skladateljice i pijanistice Sophie Domancich oblikuju se kroz klasično obrazovanje na Pariškom konzervatoriju za glazbu, preko zagledanja u glazbu drugih kultura, zapadne Indije, Afrike, u okruženosti jazz glazbenicima francuske i britanske scene, s kojima započinje mnogostruke angažmane i višegodišnje suradnje. Širina zvukovlja kroz koju prolazi i koja dopire iz doticaja s različitim suvremenim klasičnim i jazz glazbenim strujanjima, kristalizira se u jedinstven glazbeni jezik Sophie Domancich, a u osnovi improvizacijsko načelo jazza koje počiva na čvrstom klasičnom temelju koherentne glazbene strukture izvire i iz skladbe Fait rien (Ništa).
Svestran jazz glazbenik, skladatelj, obrađivač, saksofonist, flautist, s klasičnim skladateljskim obrazovanjem, na Univerzitetu u Pennsylvaniji, Bill Holcombe, jedan je od onih jazz skladatelja koji su stvarali jazz repertoar za flautu i doprinijeli tome da ovaj instrument postane jedan od standardnih jazz instrumenata. Među standardima za jazz flautu iz pera Billa Holcombea (An American in Vienna's Blue Danube, Seven Come Eleven, Blues Sophisticated, Christmas Jazz Suite, Swing, Super Flutes Jazz Suite) ističe se Jazz Flute Concerto (Jazz koncert za flautu), uzbudljivo djelo za flautu i klavir (ili flautu i ritam sekciju) koje ulazi u repertoar vrsnih flautista poput Raymonda Guiota, Trevora Wyea, Mike Mowera i Kirsten Spratt.
Ana Domančić Krstulović je rođena u Hvaru. Završila studije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Staatliche Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Stuttgartu i na Johns Hopkins University u Baltimoreu. Bila je prvi flautist operno-simfonijskog orkestra HNK u Splitu, Dubrovačkog simfonijskog orkestra i koncertmajstor orkestra HRM. Djeluje kao solistica i pedagoginja u domovini i inozemstvu i docent flaute na Odjelu za glazbu Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Snimila je CD sa djelima francuskih i hrvatskih skladatelja, CD sa djelima za flautu i harfu, CD sa cjelokupnim opusom za flautu Borisa Papandopula, CD sa djelima Nina Mazzoni-a za flautu i harfu. Za nju su pisali hrvatski skladatelji: B. Papandopulo, A. Klobučar ,O. Jelaska, P.Obradović, I.Kuljerić i M. Tarbuk. Autorica je prvog visokoškolskog udžbenika u Hrvatskoj za flautu.
Sophia Domancich na Pariškom konzervatoriju za glazbu (Conservatoire National Superieur de Musique) studira klavir i komornu glazbu s prvom nagradom (Premier Prix). Njezin put usmjerava se međutim nakon studija više prema jazz glazbi. Stupa u različite jazz sastave s renomiranim francuskim i britanskim jazz glazbenicima. Od 1997. do 2000. surađuje u prestižnom Orchestre National de Jazz, a 1999. izdaje prvi solo album Rêves Familiers. Ovom prilikom dobiva nagradu Académie du Jazz, a ujedno je i jedina žena glazbenik nagrađena nagradom Francuski glazbenik godine. 2000. godine osniva vlastiti kvintet Pentacle. U posljednje vrijeme bavi se i elektronskom glazbom, zahvaljujući suradnji s glazbenikom i tonmajstorom Raphaëlom Marcom.
Simon Goubert udaraljke studira na konzervatoriju u rodnom Rennesu, prelazeći potom i na konzervatorij u Versaillesu. Prve korake kao perkusionist radi u Polifonijskom ansamblu ORTF-a. Svoj prvi jazz sastav osniva 1981. godine. Uslijedit će još nekoliko suradnji koje će uroditi novim jazz sastavima i brojnim albumima, te nebrojen niz nastupa s najistaknutijim svjetskim jazz glazbenicima. Već niz godina traje suradnja sa Sophiom Domancich. Simon GOubert je prvi i jedini bubnjar do danas koji je primio nagradu Django Reinhardt od Académie du Jazz 1996. godine.