Saksofon u doba Tijardovića

Otkad je pronašao svoje mjesto u vojnim limenim glazbama, kako bi popunio prazninu između limenih i drvenih puhača, izum belgijskog graditelja instrumenata Adolphea Saxa prolazi do današnjih dana neobičan put. Sporadično uvrštavan u sastav klasičnog simfonijskog orkestra, prvi put nedugo nakon što je izumljen četrdesetih godina 19. stoljeća kod velikog romantičara i majstora orkestracije Hectora Berlioza, saksofon traži svoje mjesto pod širokim glazbenim nebom. Vrata popularnosti otvaraju se tek s osvitom novog stoljeća, u Novom svijetu, kad svoj dom pronalazi u omiljenim američkim puhačkim orkestrima Johna Philipa Souse. Već se dokazao pogodnim za kabaretske točke seksteta Brown Brothers, a prvi koji će saksofon odvesti u nove solističke predjele te lakoćom i virtuoznošću sviranja otkriti mu svijet novih mogućnosti s nadolazećom jazz glazbom bit će Rudy Wiedoeft (1893-1940). Sin njemačkih doseljenika u Detroitu započinje glazbeni put u obiteljskom orkestru, isprva kao violinist potom kao klarinetist. Već 1910. postaje slavan virtuoz na saksofonu, dajući poticaj saksofonskom ludilu koje će zahvatiti Ameriku i doseći vrhunac tijekom "roaring twenties“. Brzi, mekano artikulirani pasaži između zadržanih legato fraza obilježavaju Wiedoeftov stil, kao i utjecaj ragtimea i swinga. Izobilje melodijskih tokova ispunjenih prštećom energijom skladani su kao i ove u Valse Manzanetta u želji da pruže zabavu i užitak. Idiom jazza, čiji su odjeci s lakoćom preskočili Atlantik, do europskih ušiju dopire i iz tvorevina klasičnih europskih skladatelja, pogotovo onih koji su na velikom razmeđu stilova početkom 20. stoljeća voljeli koketirati s raznim vrstama egzotike - sve što je neobično zvučalo, od gregorijanike do polinezijskog folklora, bilo je zahvalno za eksperimentiranje. Jazz dolazi i do najvećih skladatelja novog doba, poput Debussyja ili Stravinskog, kao i do onih koji su nam manje poznati poput Claudea Delvincourta (1888-1954). Ovaj francuski pijanist i skladatelj ostaje zapamćen u povijesti kao ravnatelj Pariškog konzervatorija koji u vrijeme nacističke okupacije tijekom Drugog svjetskog rata uspijeva, u potaji radeći za Pokret otpora, spasiti nekolicinu pariških studenata. Kao skladatelj okušao se u različitim žanrovima često pokušavajući oživjeti srednjovjekovni i renesansni duh u svojoj glazbi. Na natruhe popularne jazz glazbe nailazimo u skladbi Croquembouches nastaloj 1926. godine, originalno skladanoj za klavir.
Svoju "Rapsodiju za saksofon i orkestar“ Claude Debussy (1962-1918) sklada na narudžbu "gospođe saksofonistice“ Elise Hall, predsjednice Bostonskog orkestralnog kluba. Skladba započeta 1904. direktno se nadovezuje na glazbeni materijal iz Preludija za poslijepodne jednog fauna, a iz nje će izrasti kompozicijske ideje za Debussyjevo remek-djelo More. Rapsodija će duže čekati kako bi bila dovršena - originalno je skladana za saksofon i klavir, a orkestracija je nastajala tijekom više godina. Ugrubo dovršenu, u tri stavka, Debussy partituru šalje naručiteljici 1911. godine. Djelo je isprva nazvano Orijentalna rapsodija, potom Maurska, ukazujući na španjolski glazbeni idiom prisutan u glazbi. Zanimljivo je da je Elise Hall, koja se sviranja saksofona prihvatila kako bi poboljšala zdravstveno stanje svojih dišnih putova, naručila još nekolicinu skladbi za saksofon od drugih skladatelja, tako da je utjecala na proširivanje repertoara za ovaj tada još nepopularan instrument.
Dvije skladbe o kukcima (1935) Benjamina Brittena (1913-1976) originalno skladane za obou i klavir, dio su manje poznatog mladenačkog dijela iz opusa velikog britanskog skladatelja 20. stoljeća. Prva skladba s poskakujućom kvalitetom kratke dvotonske fraze i raznoliko skladani zadržani tonovi na završecima glazbenih rečenica efektno dočaravaju nepredvidljive putanje opisanog skakavca. Povremene bartokovski nemilosrdne ritamske provale klavira u drugoj skladbi kao i mogućnosti opasnog tona koji Britten sklada za puhačku dionicu, mogu točnošću i šarmom prizvati leteću prijetnju ose u drugoj skladbi.
Američki skladatelj George Gershwin (1898-1937) koji je u svojim skladbama znao prepoznati ono najljepše iz bujnog glazbenog svijeta američkih Crnaca, nikada, premda je to obećao, nije skladao violinski koncert za Jaschu Heifetza (1901-1987). Zato se Heifetz sam prihvatio obrada Gershwinove glazbe, tako da u njegov repertoar ulaze Amerikanac u Parizu, Tri preludija za klavir, te nekolicina ulomaka iz opere Porgy i Bess. Heifetzove obrade pridonijele su popularizaciji Gershwinove glazbe, s kojim se Heifetz upoznao i sprijateljio dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ove virtuozne transkripcije ulomaka iz Porgy i Bess datiraju iz 1947., i na jedinstven i fascinantan način obuhvaćaju uzbudljivost Gershwinove partiture.
Polet 20. stoljeća s paletom novih zabavnih glazbenih žanrova zaživio je na sasvim specifičan način u opusu Ive Tijardovića (1895-1976), koji svijet zahvaćen ritmom plesnih orkestara uspijeva spojiti s toplim intimnim prostorom grada u kojem je živio. Njegov svestran talent bilježio je najnovije svjetske glazbene trendove i s lakoćom i duhom ispreplitao ih s mediteranskom glazbenom tradicijom, oblikujući u opernim remek-djelima Mala Floramye i Spli'ski akvarel portrete jednog vremena i prostora na kojima bi Splitu pozavidjeli mnogi drugi gradovi. Ulomci iz ovih opereta prizivaju doba kada je saksofon proživljavao svoje uzbudljivo razdoblje, i premda Tijardović saksofon nije uključio u svoj orkestar, njegove operetne melodije prirodno će zazvučati u novim obradama dua Tudor – Batoš za saksofon i klavir.
Od 1917. do 1962. Darius Milhaud (1892-1974) za saksofon stvara više od 45 djela, kao jedan od skladatelja koji su prigrlili ovaj instrument i najviše napravili za njegov ozbiljan glazbeni repertoar. Glavnu ulogu posvetio mu je u djelima koja se smatraju vrhuncima njegovog opusa, poput baleta "Stvaranje svijeta“. Dva druga djela, Bolivar (1935) i La Medicen volant (1937), poslužit će mu kao materijal za poznati Scaramouche (1937) koji originalno sklada za dva klavira. Djelo u kojem čujemo jedinstven glazbeni Milhaudov tretman glazbenih utjecaja iz najudaljenijih zakutaka svijeta postaje izrazito popularno i u skladateljevoj transkripciji za saksofon i klavir.
Tekst priredila Zrinka Matić
Gordan Tudor (Split, 1982) počinje svirati saksofon sa 13 godina kod profesora Dragana Colića, paralelno pohađajući klasičnu gimnaziju i glazbenu školu Josipa Hatzea. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi profesora Dragana Sremca. Ljeto 2002. provodi na usavršavanju kod Eugenea Rousseaua na Mozarteumu. Studij nastavlja na Conservatorium van Amsterdam u međunarodnoj klasi Arna Bornkampa i "cum laude" završava ga 2006. Školsku godinu 2005/06 zahvaljujući stipendiji Amsterdamse Hoogeschool voor de kunsten provodi na usavršavanju na Conservatoire National Superiour de Music et Dance u Parizu kod čuvenog Claude Delangla. Osvojio je brojne prve nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima u kategorijama saksofon i komorna glazba. Dobitnik je nagrade PBZ American Express i Zagrebačke filharmonije kao najuspješniji mladi glazbenik Hrvatske za 1999.godinu. U 2003. godini nagrađen je rektorovom nagradom za solistički nastup sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Dobitnik je nagrade Judita za najcjelovitiji koncert Splitskog ljeta 2006. godine. 2009.godine izabran je u zvanje Docenta saksofona na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a od školske godine 2009/10 profesor je saksofona u Glazbenoj školi "Josipa Hatzea" u Splitu. Koncertira solistički uz orkestre i ansamble, kao član dueta Tudor-Batos, Tria GIG, New Sax Quarteta, samostalno ili sa elektronikom. Praizveo je djela Petra Bergama, Frana Đurovića, Matthiasa Kranenbittera, Mirele Ivičević, Viktorije Čop, Ivane Kiš, Alexandrosa Drymonitisa i Petera Vigha. Uspješno surađuje i s Dubravkom Detonijem. Iako je skladati počeo još u srednjoj školi, tek u Amsterdamu počinje studirati kompoziciju s posebnim naglaskom na elektro-akustičnu glazbu (Joos Zwanenburg). Skladbe su mu izvođene u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Nizozemskoj, Americi i Francuskoj. Posljednje djelo, ballet noir "Vodoinstalater" na repertoaru je Teatra &TD i kritičari su ga jednoglasno proglasili jednom od senzacija zagrebačkog Muzičkog bienallea 2009. Baletu "Vodoinstalater" pripala je čast da bude jedinom plesnom predstavom u sklopu 60-tih Dubrovackih ljetnih igara. Tudor također sklada glazbu za kazališne i plesne predstave, umjetničke performance, te animirane i dokumentarne filmove.
Ivan Batoš (Split, 1979) nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole u klasi prof. Ivane Oreb, diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi doc. Đure Tikvice 2002. godine. Titulu magistra umjetnosti stekao je 2009. pod mentorstvom doc. Lovre Pogorelića.
Osim niza prvih nagrada na hrvatskim državnim natjecanjima, dobitnik je nagrade za najboljeg umjetničkog suradnika na Tribini mladih umjetnika Darko Lukić, zatim Godišnje nagrade Društva sveučilišnih profesora i znanstvenika u Zagrebu za područje glazbene umjetnosti za akademsku godinu 2002/03, kao i nagrade Judita za najuspješniji glazbeni program 52. Splitskog ljeta 2006. godine.
Usavršavao se na seminarima svjetski poznatih pijanista i pedagoga: Anatolija Katza, Viktora Meržanova (Dubrovnik, 1998), Davida Livelya (Baden bei Wien, 2001), Arba Valdme (Köln, 2002), te na Warsaw Piano Workshop 2003.
Suosnivač je komornog tria GIG, zajedno sa saksofonistima Gordanom Tudorom i Goranom Jurkovićem, s kojima uspješno praizvodi kompozicije domaćih i stranih autora, posvećene ili prilagođene tom sastavu. Nastupao je u komornim duetima sa različitim instrumentalistima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od rujna 2003. godine radi kao stalni umjetnički suradnik na Odsjeku za duhačke instrumente Muzičke akademije u Zagrebu.
Gordan Tudor (Split, 1982), započeo je svirati saksofon u dobi od 13 godina. U rodnom je gradu 2000. godine završio klasičnu gimnaziju i glazbenu školu u klasi Dragana Colića. Saksofon je diplomirao u klasi Dragana Sremca na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2004. U svibnju 2006. završio je studij «cum laude» kod Arna Bornkampa u Amsterdamu, a kao stipendist amsterdamske Hoogeschool voor de kunsten usavršavao se u Parizu na CNSDM kod čuvenog Claude Delanglea. Osim nekoliko prvih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima, dobitnik je nagrade PBZ-a i Zagrebačke filharmonije za najboljeg mladog glazbenika u Hrvatskoj 1999. godine, kao i Rektorove nagrade za 2003. Kao solist nastupio je uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT, Splitski komorni orkestar, orkestar Muzičke akademije u Zagrebu, Cantus ansambl, Orkestar HNK Split, Grand orchestre de saxophone de Paris i Amsterdam sax ensemble. Sklada za kazalište, komorne ansamble i soliste, a na 25. Muzičkom Bienallu Zagreb s velikim uspjehom mu je praizveden komorni balet «Vodoinstalater» u Teatru &TD, koji je uspješno prezentiran i na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ivan Batoš (Split, 1979.) završio je jezičnu gimnaziju i glazbenu školu u klasi prof. Ivane Oreb 1997. godine. Iste je godine upisao studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi doc. Đure Tikvice, gdje je s odličnim uspjehom diplomirao 2002. godine. Titulu magistra umjetnosti stekao je 2009. g. pod mentorstvom doc. Lovre Pogorelića. Usavršavao se na seminarima EPTA ljetne škole u Dubrovniku (1998.-2001.), kao i na Internationale Sommerakademie Prag-Wien-Budapest 2001.g. Dobitnik je nagrade HDGU za najboljeg umjetničkog suradnika na Tribini mladih umjetnika Darko Lukić u sezoni 2002/2003, kao i godišnje nagrade Društva sveučilišnih profesora i drugih znanstvenika u Zagrebu najboljim mladim znanstvenicima i umjetnicima za područje glazbene umjetnosti za ak.god. 2003/2004. Od lipnja 2003. u zvanju je stalnog umjetničkog suradnika na Odsjeku za duhačke instrumente Muzičke akademije u Zagrebu.
Gordan Tudor i Ivan Batoš broje mnoge nastupe kao duo, a kvaliteta njihovog zajedničkog muziciranja nagrađena je nagradom Judita u kategoriji glazbenih programa na 52. Splitskom ljetu.