Splitski gudački kvartet

„Zaboravljene glazbe“ jedno je od najpoznatiji djela hrvatskog skladatelja, pijanista i pisca Dubravka Detonija (1937) koji je hrvatsku suvremenu glazbu obogatio za veliki opus u orkestralnom, komornom, solističkom, vokalnom i elektroničkom žanru. Ova skladba od svog je nastanka u Dubrovniku 1981. obišla svijet mnogim izvedbama, i u različitim obradama, pa čak i u onoj za tamburaški orkestar, a potvrdu njezine vrijednosti nalazimo i na nemalom broju zvučnih nosača na kojima je zabilježena u posljednjih 25 godina, ušavši u repertoar različitih ansambala, među kojima se posebno pamti Gudački kvartet Klima, kojemu je skladba posvećena i koji ju je praizveo u Prištini 1982. godine.
Radi se o tipičnoj Detonijevoj impresiji, iznesenoj u izbalansiranoj i vješto oblikovanoj glazbenoj formi, koju Detoni gradi s lakoćom, majstorski izvlačeći iz gudača svjež i originalan zvuk, koji, u optimalnom doziranju potencijala instrumenata, točno prenosi Detonijeve impresije. A one, glazbene ideje koje izviruju i s lakoćom i bez prepreka kreću se u vremenskim okvirima pažljivo sročenog formalnog luka skladbe, daju naslutiti glazbenu prošlost, melodiju, na način Paganinija, ili Rossinija, kao da su izvučene iz škrinje, nagrižene vremenom, natrule, što gotovo da možemo okusiti u namjerno „falš“ odsviranim unisonima, odcijukanim i nemoćno odsviranim tonovima „zaboravljenih glazbi“, koje izranjaju iz zrakopraznog i bezvremenskog prostora bez sadržaja, a Detoni ga sklada tako da glazbu svodi na izolirani ton, zvuk i šum.
Detonijeve „Zaboravljene glazbe“ na ovom koncertu otvaraju vrata u prošlost komornih glazbenih večeri minulih pred stoljeće ili dva…
Povijest bilježi narudžbu prvih šest gudačkih kvartet iz op. 18 Ludwiga van Beethovena (1770-1827) koji nastaju pod patronatom princa Lobkowitza, mecene Beethovenovog najboljeg prijatelja po dolasku u Beč, Karla Amende. Osim klavirskih sonata, ovi kvarteti bili su prvi veliki izazov za Beethovena na području komorne glazbe. Izazov tim veći jer je imao doseći uzorne primjere Haydna i Mozarta, čija su se imena vezala uz ovaj osobiti žanr komorne glazbe. Isprva radeći skice i studirajući djela druge dvojice bečkih klasičara, rada na opusu 18 prihvatio se u drugoj polovici 1798. godine, a svih šest kvarteta dovršio je do kraja 1799. Objavljeni su 1801. godine.
Gudački kvartet br. 5 u A-duru skladan je prema modelu Mozartovog kvarteta u istom tonalitetu (KV 464), što se prepoznaje već u optimističnoj prvoj temi prvog stavka, kao i u jednostavnosti razrade materijala u sonatnom stavku. Menuet Beethoven sklada kao drugi stavak, i uključuje kontrastni Trio u istom tonalitetu A-dura. Andante iznosi polaganu temu u D-duru i njezinih pet varijacija. U Finaleu Beethoven još jednom jasno otkriva Mozartov utjecaj ali unatoč tome na površinu izbija prava beethovenovska snaga i slutnja romantičarske strasti.
Mladi Petar Iljič Čajkovski (1840-1893) jedva spajajući kraj s krajem, na plaći Moskovskog konzervatorija, odlučuje privući pažnju na sebe koncertom svojih djela. Program predstavljen u Moskvi u ožujku 1871. godine polučio je velik uspjeh, a posebno za tu priliku nastaje njegov prvi gudački kvartet. Prvi glazbeni poticaj dobio je Čajkovski za ovaj kvartet u ruskoj popularnoj narodnoj pjesmi, koju mu je otpjevao jedan drvodjelac dok je u ljeto 1869. boravio u Kamenki. Pjesma postaje temom drugog najzapaženijeg stavka kvarteta, Andante cantabile, koji će Čajkovski naknadno obraditi za violončelo i orkestar.
Prvi od četiri stavka, Moderato e semplice, skladan je u tradicionalnoj sonatnoj formi, s dvije pjevne i u atmosferi slične teme, koje se u bogatoj razradi stapaju jedna s drugom. Nakon melankoličnog Andantea, slijedi scherzo koji se pokreće kroz žestoku temu, ali stalno skreće u zaigrani plesni ritam. U Triju Čajkovski održava harmonijsku napetost, objedinjujući tematski glazbeni materijal ovog ulomka s osnovnim materijalom stavka. Finale, Allegro giusto, iznosi dvije teme, prvu blještavu i slavljeničku, drugu, koju svira viola, u pravoj ruskoj lirskoj maniri, čiji neobičan tonalitet B-dura donosi začudan kontrast osnovnom D-duru.
Čajkovski će skladati još dva kvarteta, ali ovaj prvi ostaje omiljen i popularan u svojoj melodioznosti i osjećajnosti, koliko i njegove najljepše orkestralne partiture.
SPLITSKI GUDAČKI KVARTET osnovan je početkom 2005. godine. Ovaj mladi ansambl sačinjavaju iskusni i istaknuti komorni glazbenici splitskog glazbenog kruga. Programom se nastoje približiti svim slojevima slušatelja. Splitski gudački kvartet ostvario je niz koncerata, među kojima treba izdvojiti nastupe na festivalu Pasionske baštine u Drnišu, na 51. Splitskom ljetu, te u Zadru na svečanom koncertu u povodu 250-te godišnjice rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta. Kroz 2006. godinu održali su koncert s djelima W. A. Mozarta u Vili Dalmacija, na Splitskim glazbenim večerima u Dioklecijanovim podrumima, te niz nastupa u Splitu, Sinju i Vrgorcu. Godinu 2007. otvorili su koncertom u Vili Dalmacija. U suradnji s Hrvatsko-francuskom udrugom iz Splita, muzicirali su na Danima hrvatsko-francuskih kulturnih veza. Nedavno su nastupili na 8. gospićkom glazbenom ljetu i Danima Alke i Velike Gospe, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U suradnji s Gradskim kazalištem lutaka i Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu osmislili su projekt “Koncertne sezone Splitskog gudačkog kvarteta“. Članovi kvarteta su: Valter Lovričević (violina), Ana Tošić (violina), Igor Smoday (viola) i Mihovil Karuza (violončelo).
VALTER LOVRIČEVIĆ (violina) srednje glazbeno obrazovanje završava na glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu u klasi prof. Josipa Škunce, potom se upisuje na Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi prof. Petra Vrbančića, prešavši u klasu prof. Kristijana Petrovića kod kojeg je i diplomirao. Nakon završetka studija postaje zamjenik koncertnog majstora u orkestru Opere HNK Split, a 1989. godine koncert majstor istog orkestra. 1991. godine odlazi u Španjolsku gdje postaje član Kraljevskog simfonijskog orkestra u Sevilli i Komornog orkestra koji djeluje pri istom orkestru. 1998. vraća se u Split, te djeluje kao profesor violine u glazbenoj školi Josipa Hatzea i predavač na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koncert majstor Splitskog komornog orkestra i stalan honorarni član orkestra Opere HNK Split. Kao aktivan komorni glazbenik nastupio je na brojnim koncertima kao član klavirskog trija, a održao je i niz recitala, te imao brojne zapažene solističke nastupe uz Splitski komorni orkestar.
ANA TOŠIĆ (violina) osnovnu i srednju glazbenu školu, te opću gimnaziju završava u Splitu. Diplomirala je 1999. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, područni odjel u Splitu, u klasi prof. Josipa Škunce. Od 1993. godine svira,a od 2000. godine je stalni član orkestra Opere HNK u Splitu. Djeluje kao komorni glazbenik i to kao zamjenik koncertnog majstora u Splitskom komornom orkestru i član komornog orkestra HNK Split. Već tijekom studija održava nekoliko solističkih recitala u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 1996. pohađala je seminar barokne violine u klasi prof. Catherine Mackintosh. Na susretima mediteranskih akademija i konzervatorija predstavljala je Hrvatsku 1997. godine u Solunu (Grčka) i 1999. godine u Genovi (Italija). Nakon uspješnog nastupa u Solunu, pozvana je 1998. godine u Mladi operni orkestar u Orvieto, Italija, u kojem je sudjelovala 1999. godine kao zamjenik koncertnog majstora. Orkestar su vodili poznati talijanski umjetnici: prof. violine Giulio Franzetti i dirigent mo. Bruno Rigacci. Godine 2004. završava magistarski studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Tonka Ninića. Surađuje sa talijanskim orkestrom Società dei concerti di Bari s kojim je bila na turnejama po Japanu i Kini.
IGOR SMODAY (viola) završio je srednju glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu 1987. godine u klasi prof. Ivana Leona Anića. Godine 1992. diplomirao je violu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Stefana Passaggia. Školovanje nastavlja na konzervatoriju Joseph Haydn u Eisenstadtu u klasi prof. Yossia Gutmana. Još za studija započinje s angažmanom u orkestru HNK u Zagrebu, na mjestu zamjenika solo viole. Stalni je član Zadarskog komornog orkestra. Od 1992. do 1999. godine djelovao je kao solo violist u orkestru Alessandro Scarlatti u Napulju, a 2000. godine koncertirao je s gudačkim kvartetom Gagliano iz Napulja. Od 2001. do 2003. godine surađivao je s orkestrom Toscanini iz Parme, te s orkestrom konzervatorija San Pietro a Majela di Napoli. Godine 2005. vratio se u rodni Split na mjesto solo violiste u HNK Split. Održao je mnogo koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu čiji je prihod bio namijenjen borbi protiv leukemije.
MIHOVIL KARUZA (violončelo) prvu glazbenu poduku stječe na glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, u klasi prof. Vladimira Lukasa. Završava studij violončela u klasi prof. Valtera Dešpalja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1996. godine, a magistarski studij 2004. godine na Pennsylvania State University u klasi prof. Kim Cook. Usavršava se na majstorskim tečajevima kod svjetski poznatih glazbenika (K. Botvay, L. Claret, M. Hayashi, A. Parisot, S. Sondeckiene, M. Steinkhler). Tijekom školovanja i studija dobitnik je brojnih nagrada. Bio je stalni član Zagrebačke filharmonije (1997.-2000.), potom solo violončelist orkestra Opere HNK u Splitu, te od 2002. do 2004. godine solo violončelist Altoona Symphony Orchestra i Pennsylvania Centre Orchestra. Nakon povratka u Hrvatsku nastavlja djelovati kao solo violončelist orkestra Opere HNK u Splitu. Kao solist je nastupa uz Hrvatski komorni orkestar, Splitski komorni orkestar, Simfonijski puhački orkestar HV-a, Komorni orkestar HNK Split, Zadarski komorni orkestar i Penn State Philharmonic Orchestra, te održava recitale u Hrvatskoj i u inozemstvu (Slovenija, Italija, Austrija, Francuska, SAD). Snimao je za HRT i RTV Slovenija. Snima album u duu s kontrabasistom Nikšom Bobetkom. Djeluje i na području glazbene pedagogije (docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, profesor na Osnovnoj glazbenoj školi Lovro pl. Matačić u Omišu, majstorski tečajevi u inozemstvu) Mihovil Karuza svira na violončelu Lorenzo Storioni Cremona.