Zaboravljene melodije

Bedrich Smetana (1824 - 1884) utemeljitelj češkog nacionalnog smjera u glazbi postao je novoromantičarskim uzorom skladateljskim generacijama koje su dolazile. Djela za klavir pretežno su mu pod utjecajem Chopina i Liszta, a najznačajnije mjesto među njima pripada zbirci České tance koju čine dva ciklusa idealiziranih narodnih plesova. Ta djela po bogatstvu razrade, uvjerljivosti izraza, tehnici koja zahtijeva virtuoznost i po autentičnoj atmosferi idu u red vrhunskih djela češke klavirske literature, a među njima se upravo polke ističu bravuroznim stilizacijama.

John Field (1782 - 1837) irski je pijanist i skladatelj promjenjive životne i glazbene sreće koji je karijeru započeo u službi poznatog skladatelja Clementija, da bi ga koncertiranja i glazbena podučavanja trajno vezala uz Petrograd. Na turnejama Europom, njegova djela nailazila su na podijeljene kritike, ali je kao pijanist bio vrlo cijenjen tako da je čak i Liszt komentirao njegovo profinjeno lirsko muziciranje “kao dugi trag blistave pjene“. Field je danas najpoznatiji po svojim nocturnima kojih je napisao dvadesetak. Riječ je mahom o jednostavnim i intimnim lirskim stavcima čija je slobodna forma postala uzorom i samom Chopinu, a i kasnijim skladateljaskim naraštajima.

František Černoch (1912 - 1995), češki skladatelj, klavir je studirao u klasi Viléma Kurza, a kompoziciju kod Rudolfa Karla, učenika Antonína Dvořáka. Dolaskom rata prestao je sa skladanjem i posvećuje se pedagoškom radu na praškom konzervatoriju. Svoje Klavirske varijacije prvi put je svirao 9. Svibnja 1936. na koncertu Praškog konzervatorija, kao student treće godine kompozicije.

Enrique GranadosY Campina (1867 - 1916) španjolski je skladatelj i pijanist koji u sebi nosi dvojnost svega, vječnu rastrzanost i protuslovlje, općeniti nemir i nesigurnost, uslijed kojih je posve prirodna i njegova opsjednutost osobnošću i djelom neurotičnog genija i njegova zemljaka Francisca Goye. Zbirku Goyescas, kojoj pripada i Djevojka i slavuj, dovršio je 1911, da bi uskoro postala njegovo najslavnije djelo. Granadosove tonske ilustracije Goyinih tjeskobnih vizija nisu samo pokazatelji njegova osobnoga zvuka nego su i znakoviti obrasci-najave suvremene španjolske glazbe.

Boris Papandopulo (1906 - 1991) autor je jednog od najvećih opusa u hrvatskoj glazbi: skladajući nesmanjenim intenzitetom gotovo šest desetljeća, stvorio je opus od približno 440 djela. Ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća. Velik broj Papandopulovih djela odlikuje originalan papandopulovski prštav, zarazni glazbeni humor, u velikom rasponu od igre tonovima punom vedrine pa sve do persiflaže i opore glazbene groteske, u kojem često citira i teme drugih autora, uvijek vođen načelom da sve "stvari života" mogu biti istovremeno i "stvari glazbe"