260 dana

Možemo li se sjećati ovčjeg runa, a da se ne sjećamo i vučjih koža?

“Predstava 260 dana, proizišla iz istoimene knjige sjećanja Marijana Gubine kroz iskustvo desetogodišnjaka prikazuje kafkijanski preobražaj susjeda u gnjevne tamničare i mučitelje, govori o Golgoti obitelji koja na najmučnije, najšokantnije načine kolektivno (a opet kroz oči djeteta) spoznaje najmračnije zakutke tako ljudske prirode.
Svi s nama uvijek sjede za istim stolom. I lome kruh i ispijaju vino. Čak i ako nismo krojači vlastite (ne)sreće. Jer i prijatelji (susjedi) preko noći (kako se već kaže) igrom “viših“ ideologijskih instanci ovčje runo zamijene vučjom kožom, počnu mrziti sve ono zbog čega nekoć su nas voljeli.
I premda govori o nedavnim užasima “uprizorenim“ na daljskome toponimu, ovo nipošto nije zloguka predstava koja ljudima u svijest vraća mržnju ili želju za osvetom. Upravo suprotno, sukladno porivima Marijana Gubine, ona poziva na oprost, snošljivost, miran i spokojan suživot na Zemlji koju ljudi tako često, prečesto pretvaraju u Pakao.“
(Iz teksta Ivane Šojat Kuči)