Objavljeno: Srijeda, 26. veljače 2014.

Glazbena arabeska starih uspomena

Glazbena arabeska starih uspomena

Glazbena arabeska starih uspomena

Suppéova romantično-komična opera Povratak mornara uselila se kao premijerna obnova u HNK Split 24. veljače 2014. što je i bila prvotna zamisao realizatora. Izvorno jezgro Suppéove opere sačuvalo je svoju cjelovitost, premda se osjetila želja redatelja Lea Katunarića da određene probleme intimnije raščlani i upozori na moralno-ljudske dileme i deformacije. Razumije se u ovoj operi-opereti, kao i sličnim djelima te vrste koji računaju na ugodu i zabavu publike, teško je očekivati dubinsku dramu s idejnim i etičkim aspektima, posebno produbljenom psihološkom dimenzijom i metaforičkim podtekstom.

Takva bi nas očekivanja odvela u mrtvi ugao, nametala usporedbe i izazivala eksplozije nezadovoljstva, čega je bilo prilikom prošloljetne peristilske premijere. Istina, preplet melodrame i groteske, demaskiranje malograđanske geste i kompromitirane politike, putovanje između efemernosti i univerzalnosti, nema zadatak oduzimanja dimenzije komunikativnosti već postizanja nove rezonance, poetične atmosfere koja amalgamira glazbu, melodiju, pokret! Odatle slabosti operetnog sižea su moguće u nedovoljnoj životnosti, nepotpuno psihološki obrazloženim likovima, zaoštrenim elementima burleske i coupleta, lakrdijaškim scenama s prigušenim naturalističkim elementima.

Katunarićev prosede izbjegava strogu stilizaciju, njemu je do suvremene kazališne poetike i podrugljivog smješka prema uozbiljenim licima i konvenciji, ako je dijagram zapleta burleskan on će ga dovesti do farse ne gubeći pritom kondenziranu poetsku sliku i miris epohe koja je daleko za nama. Tamni talog vremena i potreba da se aktualizira svaka izgovorena riječ doveli su ga do ponegdje komične fantazije (Božice pravde-psi) ili uvlačenja u slike talibanskih prijetnji, premda je učinak (ne uvijek najprecizniji) video produkcija umanjivao faze stagnacija (napose u drugom činu) i scenska rješenja bogatio lirskim i čulnim prozorima obale i unutrašnjosti Dioklecijanova grada.

Ukratko, predstava je privlačila pozornost publike čak i onda kada nije zadržavala potrebnu disciplinu već je dozvolila da se naša pozornost okreće u raznim smjerovima i sudara s grotesknim infleksijama, što sve spada u arsenal promjenjive postmoderne. Scenski suradnik Ozren Bakotić i video projekcije Gilda Bavčevića, unatoč zanimljivoj ideji mogao je ponuditi bolje fokusiran izbor. Kostimi Najde Kromić obasjani su mediteranskim bojama premda su u uzletu fantazije mogli ići dalje (naočale), scenski se pokret Snježane Radice mogao maštovitije organizirati kao i svjetlosni reflektori Srđana Barbarića.

Stoljeće operete

Operetni pjenušac, brzi valceri, živahni coupleti, raskošne haljine i ukrašene vojničke uniforme, romantika i veselje europskih otmjenih salona traju od Offenbachovih operas-bouffes 1850-ih, preko komičnih opera Gilbert i Sulivana, "zlatnih godina" Suppea i Strausa II do "srebrnog razdoblja" Lehara i Kalmana, Brodwayskih opereta 20-ih godina 20. st. i romantičnih mjuzikla 40-ih i 50-ih godina…sve je to stoljetna povijest operete ili "male (komične) opere" koja započinje 1855. pa do iza 1930-ih! U prirodi je operete da potiče dobre vibracije, širi romantiku, zanose i idealizam, komercijalna je i lako se izvodi. Glazbeni kritičari neprestano su je ignorirali, ali je s novim šarmantnim i egzotičnim libretima i ta opstrukcija bila otklonjena.

Štoviše, mnogo je opereta s kvalitetnijim libretima (poznati Zell i Genee) od opera, pa se valja pričuvati ocjena da glazbu na pozornicama treba vrednovati po skladateljima! U brojnim studijama sistematizirani su podaci o razvitku operete, ali posvuda je zabilježeno da je Bečka opereta danas najveća živuća operetna nacionalna škola. Od 1905. do 1914. dominacija Beča je neupitna. Glamur specifične bečke glazbene kvalitete s dominantnim valcerima, u čemu se okušao i veliki Franz Schubert s pet Singspila ili Albet Lortzin i Otto Nicolai... Svi su oni skladali brzo i mnogo, pa ga gotovo nemoguće očekivati uvijek visoku kvalitetu ponuđenoga.

Zanimljivo je da je pozicija Franza von Suppea u Beču bila slična onojHervéa, utemeljivača operetnog žanra u Parizu, budući su obojica istisnuti od Johanna Straussa II odnosno Jacquesa Offenbacha. Suppe je ostao zapamćen po brojnim uvertirama i tridesetak opereta, više do 200 kratkih glazbenih komedija, lakrdija, farsa i parodija, uz tri popularne operete, od kojih je Fatinitza (1876.) bila popularna širom svijeta Bio je majstor na flauti, a praizvedba operete Das Pensionat 24. studenog 1860. označila je rođendan bečke operete u Theater an der Wien. Ipak, ni jedno Suppeovo djelo nije nadmašilo Straussovog Šišmiša, ma koliko da je takvih pokušaja bilo (Lijepa Galatea, Bokačo, Laka konjica i dr.). Bizarni Suppe posvetio je dosta vremena i sakralnoj glazbi, ali su presudna za brzi pad interesa za njegovo djelo slaba i nesigurna libreta, pomanjkanje koherentnih struktura, prizori koji su otrgnuti od stvarnosti ili se utapaju u prosječnost.

Solidna izvedba

Romantična opera, često nazivana operetom, Povratak mornara iz 1885. koja je slučajno sačuvana u Americi sadrži sve elemente Suppeovog glazbenog stila, ovdje pod utjecajem Rossinija i Donizzettija. Izvedba u HNK, kojom je ravno Loris Voltolini, u zatvorenom prostoru otkrila je upravo vrijednosti Suppeove partiture, detalje koje obiluju reljefnošću, dinamikom i romantičnim zvukom, lijepim arijama i folklornim motivima, ali al fresko i brzinski namazi često ostavljaju dojam nedovršenosti i izražaja koji gubi na intenzitetu i jačim kontrastima. Dinamički usponi i dramatikom nabijene gradacije nisu dorečene pa se osjetljivi zvukovni doživljaj gubi u časovitim ugođajima ostavljajući dojam ilustracije radije nego li stvarane uvjerljivosti. Volotini je uspio izbjeći sentiment, izvedba je bila primjerena, pročišćena i dobro odabranih tempa uz poneki solo proplamsaj poput onog klarinetiste Ante Jelinčića.

Među pjevačima dvojica vrlo dobrih solista: Ozren Bilušić, kao Quirino, sonoran, pouzdan, raspjevan i dobre glume, i Ljubo Puškarić, kao Pietro, lirski bariton punog i muzikalnog tona, fine fraze i dinamičkih nijansi. U ulozi Jele čuli smo prvi put Mariju Buzdovačić, koja je više koncentrirana na vokalnu izvedbu s pouzdanim prodornim visinama ali potrebom da se pripazi na srednji i prelazni registar, mekoću i prozračnost tona. Uz pouzdanog i zvonkog Nikolu Stjepana Franetovića, u ulozi Jure nastupio je Špiro Boban, dok smo u nezahvalnoj i napornoj ulozi pasa vidjeli vrlo dobre Darija Tvrdića i Natu Pivalicu. Zbor HNK (zborovođe N. Cossetto iR. Samodol) dobro je u zadanim uvjetima obavio povjereni zadatak, premda nismo najsigurniji je li Zbor KUD-ova Jedinstvo i Filip Dević osim u folklornim insertima, u skučenim uvjetima pozornice, bio uopće potreban.

Kada je u svibnju 1895. umro Franz von Suppe onda mu se poklonio cijeli glazbeni Beč, naravno osim "spriječenog" rivala Straussa ml. U svijetu lažne raskoši i prolaznih kriterija koji odreda otpisuju i pokapaju velikane duha, sjetiti se umjetnika velikih nadahnuća i skladatelja Suppea koji se srcem vezao za svoj kraj i Split, velika je obveza i dug ove sredine u čemu je HNK izvršio časnu i hvalevrijednu dužnost.

TONĆI ŠITIN

eZ Publish™ copyright © 1999-2017 eZ Systems AS