Obilježavanje Dana HNK Split i kazališne nagrade

U sklopu Dana Hrvatskog narodnog kazališta Split dodijeljene su tradicionalne Nagrade HNK Split za ukupan doprinos Kazalištu i umjetnička ostvarenja u dvije protekle kazališne sezone. Glumica Zoja Odak dobila je nagradu Ivo Tijardović za umjetnička ostvarenja i ukupan doprinos Hrvatskom narodnom kazalištu Split, inspicijentica Elza Tudor Gančević nagradu Ante Marušić Za doprinos Operi HNK Split u sezoni 2008/09. i 2009/10, glumac Ante Čedo Martinić nagradu Marko Fotez za umjetnička ostvarenja u Drami HNK Split u protekle dvije sezone, balerina Irina Čaban nagradu Ana Roje za umjetnička ostvarenja u Baletu HNK Split u istom periodu, a video-umjetnik Dan Oki dobitnik je nagrade Rudolf Bunk za najbolje umjetničko ostvarenje u oblikovanju scenskog rješenja u predstavama HNK Split u sezonama 2008/09 i 2009/10.
Dan Hrvatskog narodnog kazališta Split slavi se od 2002. u spomen na 6. svibnja 1893. kada je svečano otvorena zdanje Obćinskog kazališta, današnja zgrada HNK Split. Nagrade se, u sklopu obilježavanja Dana dodjeljuju bienalno, a nose imena velikih umjetnika iz splitske kazališne povijesti. Ove se godine Dan HNK Split obilježava dan ranije, 5. svibnja, a na svečanosti u kazališnom foyeru dodijeljene su nagrade ovogodišnjim dobitnicima. Nagrade su dodijelili intendant HNK Split Milan Štrljić, predsjednik Udruge pokrovitelja HNK Split Frane Galzina, te zamjenica splitskog gradonačelnika Anđelka Visković. Udruga pokrovitelja HNK Split laureatima će dodijeliti i simboličnu novčanu nagradu
O nagradama je odlučivalo Stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Joško Belamarić, povjesničar umjetnosti, Branka Brekalo, novinarka, te ravnateljice Baleta, Opere i Drame HNK Split Almira Osmanović, Maja Žarković i Dubravka Lampalov.

Povjerenstvo je svoje odluke ovako obrazložilo:
Zoja Odak – nagrada Ivo Tijardović za umjetnička ostvarenja i ukupan doprinos Hrvatskom narodnom kazalištu Split

Nacionalna dramska prvakinja Zoja Odak na scenu splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta stiže 1972. godine, da bi u međuvremenu, do najnovije, ovosezonske predstave Prije sna Lade Kaštelan u režiji Ivice Boban - pred svojom splitskom publikom kreirala više od stotinu uloga. Kazališni će svijet iz opusa Zoje Odak ponajprije apostrofirati njezine kreacije antičkih junakinja: bila je Euripidova Klitemnestra u Elektri, u režiji Paola Magellija 1988; Euripidova Alkestida u režiji Zlatka Svibena 2003; Euripidova Tenoja u Heleni, režija Paola Magellija iz 1989., a potom još jednom Euripid – i njegove Bakhe u režiji Olivera Frljića iz 2008. Bila je i Aristofanova Lizistrata u režiji Nade Kokotović iz 1982., ali i Mlada Antigona iz Antigone, kraljice u Tebi Tončija Petrasova Marovića u režiji Vlatka Perkovića iz 1981., da bi 2004. u režiji Matka Raguža u istoj Petrasovoj drami interpretirala naslovnu ulogu.
Izuzev antičkih heroina, o bogatstvu njezina opusa svjedoče i briljantne kreacije iz baštinske i suvremene hrvatske dramatike: od Držićeve Laure u Dundu Maroju, preko Melite u Krležinoj Ledi, do Kitty u Šnajderovoj drami Kamov, smrtopis, i uloge Mlade glumice opet u Šnajderovu Hrvatskom Faustu. Ovaj panoramski pogled na uloge koje je Zoja Odak ostvarila na pozornici splitskoga Hrvatskoga narodnog kazališta, kao i na ljetnim pozornicama brojnih Splitskih ljeta proširujemo i dijelom njezina opusa iz svjetske dramatike - čime svakako svjedočimo upravo impresivnome, nevjerojatno širokome dijapazonu dramskih lica koje je oblikovala: od renesansnih komičkih uloga kod Goldonija, u Ribarskim svađama gdje je kao Lucijeta nastupila 1976, u režiji Ante Jelaske, a 1991. u ulozi Uršule. Potom, uloge Diane u de Filippovoj Šjori Fili u režiji Vanče Kljakovića iz 1980, da bi 1992. u istome komadu oblikovala Filomenu Luštrinu. Ostvarila se i kod apsurdista Ionesca: u Igri od pomora u režiji Tomislava Durbešića iz 1981., te kao Gospođa Smith u Ćelavoj pjevačici u režiji Aleksandra Ogarjova 2007. Svakako su nezaobilazne i njezine uloge iz Čehova: Sofija Jegorovna iz Drame bez naslova u režiji Paola Magellija iz 1989; te kao Irina Arkaidna iz Galeba u režiji Georgija Para.
Među antologijskim glumačkim kreacijama iz impozantnoga glumačkoga opusa Zoje Odak svakako treba izdvojiti uloge za koje je dobila najznačajnije kazališne nagrade unutar proteklih tri i pol desetljeća: ulogom Truse Bljesku Zlatnoga zuba Mate Matišića 1987. i u režiji Marina Carića osvaja Majsku nagradu Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Na Sarajevskome MES-u nagrađena je Zlatnim lovor vijencem za ulogu Klitemnestre u Elektri 1988; a za istu ulogu dobija i prestižnu nagradu Dubravko Dujšin – svrstavši se upravo u toj sezoni u sam vrh hrvatskoga glumišta. Nagradu Marul na Marulićevim danima dobija dva puta: 1994. za za ulogu Melite u Ledi Miroslava Krleže i u režiji Želimira Oreškovića, te za ulogu Laure Lenbach, opet kod Krleže, U agoniji. Dvije nagrade Judita za najbolje glumačko ostvarenje dobija i na 44. Splitskome ljetu za kreaciju Irine Arkadine u Galebu i na 49. Splitskome ljetu za naslovnu ulogu u predstavi Antigona, kraljica u Tebi. U protekloj kazališnoj sezoni na Međunarodnome festivalu malih scena u Rijeci osvaja nagradu za najbolju glumačku kreaciju u Euripidovim Bakhama.
U travnju 2003. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Zoji Odak dodjeljuje status nacionalne prvakinje.
Iz raskošnoga kazališnog opusa Zoje Odak valja izdvojiti i glavne uloge u predstavama splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta nastalih u proteklome desetljeću, počev od Buzde iz 1998; Durasove Vere Baxter iz 1999; Matišićeve Svećenikove djece 1999., Koltesova Povratka u pustinju, Sofoklove Antigone, Pavičićeve Trovačice, Stullijeve Kate Kapuralice, Zovkove Francuzice, Dorfman /Kushnereove Udovice...
„Vjerujem da sam potpuno atipičan primjer glumice. Skeptična sam, cinik na neki način, i nisam lakovjerna. Sve moram preispitati“, kaže Zoja Odak u jednome intervjuu, gdje sasvim precizno i bez imalo krzmanja artikulira i kazalište koje u nama ostavlja bitan, dubok trag: „Teatar mora ići ispred svoga vremena, naznačiti događaje koji slijede, signalizirati poremećaje, loše strane života i društva, a ne zaostajati za događajima. Mi moramo raditi ono što je svojevremeno radio Moliere. Zalažem se za teatar koji će biti odvažan i hrabar, makar malo ispred svoga vremena“.

Elza Tudor Gančević - nagrada Ante Marušić za doprinos Operi HNK Split u sezoni 2008/09. i 2009/10
Više od četiri desetljeća, operna i sve donedavno baletna inspicijentica Elza Tudor Gančević svim svojim srcem i znanjem osigurava nesmetani tijek predstava. Više od stotinu opernih i baletnih naslova, preko dvije tisuće predstava i koncerata odigrani su i odsvirani pod njenom paskom tijekom posljednje 43 godine u HNK Split. Svakoj izvedbi Elza Tudor Gančević bila je oslonac, tiha podrška, ponekad glasni poziv, nevidljivi duh i čvrsta ruka. Kao živuća arhiva gotovo pola stoljeća opernog i glazbenog stvaralaštva i izvođenja u Splitu, Elza Tudor Gančević upoznala je mnoge partiture i libreta do detalja na kojima joj mogu pozavidjeti mnogi glazbenici. Prva je koja dolazi na predstavu i posljednja koja odlazi, a uz redatelja i dirigenta zapravo još jedina koja do u tančina zna što se na pozornici zbiva.
Uručujući nagradu Elzi Tudor Gančević, odajemo priznanje kolegici, iznimnoj poznavateljici kazališta i jednoj od malobrojnih koji zaslužuju naziv „duša teatra“. Odajemo priznanje i vrijednom zanimanju utkanom u pore kazališne umjetnosti, koje osigurava usklađen puls izvođača i osoblja tehnike tijekom predstave, omogućujući time čaroliju zvanu kazalište.

Ante Čedo Martinić - nagrada Marko Fotez za najbolje umjetničko ostvarenje u Drami Hrvatskog narodnog kazališta Split, u sezoni 2008/09. i 2009/10.

Unutar dvije kazališne sezone Hrvatskoga narodnog kazališta Split Ante Čedo Martinić ostvario je šest uloga: bio je Matičar u Beumarchaisovu Seviljskome brijaču, Muža u Kaštelankinu Prije sna, Enrique u Moliereovoj Školi za žene, Karl u Bartlettovu Moje dijete, Filip u Galceranovoj Metodi, i napokon, Kralj u Shakespeareovu Hamletu.
Bienalnu nagradu naslova Marko Fotez za umjetničko ostvarenje u drami Ante Čedo Martinić, izuzev zbog poticanja njegovih blistavih glumačkih kreacija, dobija i zbog značenja i bremenitosti imena velikoga kazališnog čovjeka Marka Foteza: osobe koja je od zaborava otrgnula zaboravljenu Držićevu komediju Dundo Maroje te je vrhunskom scenskom obradom vratila u naš kazališni život, osobe koja je osnivač Dubrovačkih ljetnih igara, osobe koja je prva za scenu priredila Marulićevu Juditu.
Kako interpretirati glumačko umijeće, kako ga „zaustaviti u trenutku“ i kako ostaviti dokaz o njegovu postojanju? Kako se u današnjem vremenu zalagati za opis glume koji ustrajava na Riječi kao temeljnome pokretaču kazališne iluzije te govoriti o glumcu govorniku i njegovoj funkciji u kazalištu? Kako dokazati da takvo stajalište nipošto ne ugrožava otvorenost prema novome u teatru? Štoviše, kako reći da je takvo stajalište potrebnije uvažavati baš sada, više negoli ikad u povijesti hrvatskoga kazališta? U četiri riječi: Škola glume Čede Martinića.

Irina Čaban - nagrada Ana Roje za umjetnička ostvarenja u Baletu HNK Split u sezoni 2008/09. i 2009/10

Irina Čaban došla je u splitski Balet 2005. godine na početku svoje karijere, netom nakon završenog studija plesa i koreografije u Kijevu, u rodnoj Ukrajini, i kraćeg angažmana u tamošnjem kazalištu. Na splitskoj sceni debitira na premijeri Labuđeg jezera kao Odette i Odilia. Već u svom prvom nastupu na pozornici splitskog HNK osvaja publiku a stručna kritiku ističe njenu odličnu tehniku i „poetičnost tijela“. Tijekom slijedećih sezona tumači mahom glavne uloge u baletima Cipollino, Pulcinella, San ljetne noći, Ščelkunčik, Don Quijote, Bajadera i Bolero. Iz sezone u sezonu, iz uloge u ulogu kazališna je publika u Splitu, ali i ona inozemna, na čestim gostovanjima splitskog Baleta, svjedočila napretku i razvoju Irine Čaban i njenom izrastanju u vrhunsku umjetnicu baleta koju krasi zadivljujuća gipkost, tehnička virtuoznost i vrhunska izražajnost Nastupajući u tehnički iznimno zahtjevnim ulogama kao što su Kitri u Don Quijoteu, Odette u Labuđem jezeru ili pak Nikija u Bajaderi, Irina svojim lijepim adagio linijama, visokim i laganim skokovima ostavlja dojam iznimne lakoće, gotovo bestjelesnosti, a to je odlika samo najvećih balerina.

Dan Oki - nagrada Rudolf Bunk za najbolje umjetničko ostvarenje u oblikovanju scenskog rješenja u predstavama HNK Split u sezonama 2008/09 i 2009/10.
Unutar najviše razine vizualnoga jezika kojim u nebrojenim registrima progovara likovnost predstave Hamlet Williama Shakespearea u režiji Aleksandra Ogarjova i scenografiji Vere Martinove, segment videa - čiji je potpisnik umjetnik i profesor Dan Oki – daje onaj najdublji, najsnažniji i najtrajniji emocionalni pečat. Riječ je o video radu koji dodiruje dvije najosjetljivije i najosjećajnije točke velike Shakespeareove tragedije. Tanane strune Hamletova djetinjstva, vlastita ali i proslijeđena memorija prožeta sentimentom sreće – koji teži ka apsolutnoj idealizaciji prošlosti - emocionalnost je na kojoj redatelj Aleksandar Ogarjov ustvari i gradi cjelokupan koncept predstave.
Iz krajnosti u kojoj je Hamlet sretno dijete mlade Gertrude i savršenoga oca Kralja - video umjetnik Dan Oki vodi nas u emocionalno najtežu točku ove elizabetinske tragedije – do Ofelijina samoubojstva. Dramaturški usavršen unutar svih vizualnih elemenata predstave (scene, kostima i svjetla), video Dana Okija u blistavom je dijalogu i sa svim ostalim segmentima, kao i sa cjelinom splitskoga Hamleta.
Nagradu nazvanu po imenu velikoga njemačkog i hrvatskog slikara, borca protiv svakog totalitarizma i represije Rudolfa Bunka, koji je dva desetljeća scenski oblikovao predstave na pozornici splitskoga Hrvatskoga narodnog kazališta te ostavio izvanredan, upečatljiv kreativan trag u kazališnoj likovnoj umjetnosti – dobiva umjetnik i profesor Dan Oki.