Pergolesijev Stabat mater, Ives i Albinoni na Korizmenom koncertu

Orkestar Opere Hrvatskog narodnog kazališta Split pod ravnanjem maestra Harija Zlodre izvest će 28. ožujka u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških Korizmeni koncert. Na repertoaru su Neodgovoreno pitanje Charlesa Ivesa, Adagio Tomasa Albinonija, te Stabat mater Giovannija Battiste Pergolesija. Solisti su sopranistica Valentina Fijačko, altistica Terezija Kusanović i violinist Valter Lovričević. Koncert započinje u 20 sati.

Charles Edward Ives (1874 – 1954) američki je modernistički skladatelj čija je međunarodna reputacija započela tek nakon Drugog svjetskog rata, a za širu javnost tek šezdesetih godina 20. stoljeća. Neodgovoreno pitanje (The Unanswered Question) Ives je napisao 1906. i to kao djelo za puhački i gudački kvartet sa solo trubom, zatim ga je dorađivao 1908, pa ga je do 1935. preuredio za orkestar i kao takvo djelo je prvi put izvedeno 1946. (dir. Theodore Bloomfield), a u izvornoj verziji tek 1984. Sam Ives Neodgovoreno pitanje je opisao kao “kozmički krajolik“ u kome gudači predstavljaju “šutnju mudraca koji znaju, vide i čuju Ništa. Zatim truba postavlja “vječno pitanje postojanja“, da bi puhači tražili “nevidljivi odgovor“ i nemoćno odustali od njega, iz čega u konačnici pitanje proizlazi odgovoreno i odgovorivo jedino “šutnjom“.

Tomaso Giovanni Albinoni (1671 – 1750) poznat i kao skladatelj i kao violinist, znameniti je predstavnik venecijanskog kasnog baroka. Sve donedavno u općoj i popularnoj kulturi Adagio u g-molu i Albinoni bili gotovo sinonimi, danas se zna da je za Adagio Albinoni dao možda tek okosnicu i početnu inspiraciju, a da je pravi skladatelj Adagia za violinu, gudače i orgulje muzikolog i veliki proučavatelj Albinonija, Remo Giazotto (1910 – 1998). Od 1958. kad o Adagiu postoje prvi zapisi, to je instrumentalno djelo koje je vjerojatno doživjelo najveći broj transkripcija, od onih za veliki orkestar pa do popularno-glazbenih obrada korištenih na desetke puta i u brojnim filmovima.

Giovanni Battista Pergolesi (1710 – 1736) umjetnik je čiji život mnogo podsjeća na Mozarta. Svoje stvaranje započeo je u ranoj mladosti, da bi život skončao još brže od Mozarta: podjednako neshvaćen, podjednako bijedan, upravljajući, poput autora Requiema, svoje zadnje misli božanskoj tajni u svom besmrtnom Stabat Mater. Djelo u dvanaest stavaka Pergolesi je skladao posljednjih tjedana prije smrti od tuberkuloze u franjevačkom samostanu u Pozzuoli. Kad je nastalo bilo je kritizirano zbog pretjerane svjetovnosti i operetnih dionica, da bi već nakon Pergolesijeve smrti doživjelo sasvim drukčiju recepciju, a punu rehabilitaciju nagovijestio je već Jean Jacques Rousseau hvaleći početak Pergolesijeva rada kao “nešto najsavršenije i najdirljivije što je ikad sačinilo neko skladateljsko pero“.