Faust

Charles Gounod (1818.-1895.) jedan je od najistaknutijih predstavnika francuske romantičke opere. Njegova vokacija zborovođe i skladatelja brojnih djela za zborove učinila je da osim melodiozno oblikovanih solističkih dionica u njegovim scenskim djelima nalazimo i impresivne zborske prizore. No, još je značajnije da je Gounod tadašnju francusku operu oslobodio talijanskih i njemačkih utjecaja, te stvorio djelo novog žanra, između velike i komične opere. U Gounodovu Faustu dramska radnja je mnogo više povezana s glazbom nego što je to bio slučaj u tada prevladavajućoj tradiciji, tako da za glazbeni preporod Francuske u kasnom 19. stoljeću zacijelo nema iskonskijeg preteče od Gounoda.
Bez nakane da iznosi filozofsku bit Goetheova djela, koje je do tada već često uglazbljivano, Gounod se u svojoj operi dominantno zadržava na epizodi koja tematizira ljubav Fausta i Margarete, a glavnim likovima daje više glazbeni negoli psihološki profil. Stoga snaga Gounodova Fausta nije toliko sadržana u dramskoj zgusnutosti koja se penje do tragičnog, koliko u izvornosti melodijskog nadahnuća, čulnosti kantilene, finoći tematske invencije, suptilnosti orkestracije te majstorstvu skladateljske tehnike prepune elegantnih moduliranja i svijetlih harmonija.