Maršal

Nesvakidašnja kombinacija podsmijeha i nostalgije kojim odiše svaki kadar filma Maršal (1999), Ivi i Vinku Brešanu već je donijela nevjerojatnu gledanost i brojne nagrade na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima. Desetljeće kasnije, Silvio Foretić odlučio se napraviti libreto i glazbu prema njihovom scenariju i Maršala ponuditi kao operno djelo čija se premijera očekuje suradnjom splitskog HNK i 26. Muzičkog biennala Zagreb. Osim što je skladatelj, dirigent, pijanist i pjevač, Silvio Foretić jedna je od najnepredvidljivijih osobnosti ne samo hrvatske glazbene scene, što ga i čini idealnom osobom za operni obračun s Maršalom. A poznavajući vratolomnosti Maršalova sižea, Foretićevu duhovitost i mogućnosti ansambla, splitski HNK mogao bi dobiti prvi pravi domaći filmsko-političko-operni hit.

„Prava“ opera, mjuzikl, opereta ili tragikomična opera?

U samoj priči bitnih razlika između filma i moje opere nema. Autor sam, pa znam što znači poštovati nečiju misao. Premda su mi gospoda Brešan dala punu slobodu, koristio sam je posve dozirano: u formuliranju pojedinih rečenica, uklanjanju dijalekta i izbacivanju psovki... Reducirana je poneka uloga, izmijenjeno je poneko ime, radnja je raspoređena u 2 čina i 16 slika i, naravno, prilagođena zadanostima scenskog prostora koji ima veća ograničenja nego što je to slučaj na filmu; sve ostalo suštinski je nepromijenjeno.
Česta pitanja o tome je li i ovo “prava“ opera, ili je više musical, opereta i sl. možda i nisu presudna. Recimo da je ovo tragikomična opera. Jer ako netko izgubi razum i umišlja da je nešto što nije, to je u biti tragična situacija, kolikogod komičnoga mogla proizvesti. Glazbeno gledano, ona je opera, jer je cijela prokomponirana, s iznimkom govorne uloge pseudomaršala koji mora oponašati glas našeg nekadašnjeg Maršala, a to se ne može pjevajući. Najpreciznije: to je opera s elementima musicala.
Na pitanje je li mi ovo jedina opera, ili zašto nemam više opera mogu odgovoriti na dva načina. Ovo mi je prva “prava“ opera. Naime, moja Semi-mono opera iz 1979. za mene je prava opera, no ona je bitno kraća, a i strukturno je drukčija, samo je za klavir i orgulje i tu sam još osobno pjevao i tenorsku i baritonsku ulogu... Zatim imam nekoliko stvari koje su bliske operama kao Koncertantni komorni musical na Lessingove basne pod naslovom Fabularium animale, a čak i u instrumentalnim skladbama često imam malih teatarskih elemenata, što se nekad i zvalo instrumentalni teatar.
Gledano pak više sa strane, možda za skladanje opere nikad nije bilo dovoljno vremena. Naime, premda sam tako reći rođen u operi, jer mi je otac bio tenor u Splitu, ipak smo dospjeli u Sarajevo u vrijeme rata, potom u Osijek, pa u Zagreb, potom 40 godina u Njemačkoj, pa sad opet Zagreb. Djetinjstvo mi se odvijalo između opere i rata ili slikovito, između Bellinija i Mussolinija. S jedne strane su se pjevale arije, a s druge su se čule bombe... Možda je to trajno ostavilo traga u mom načinu stvaranja. Jer, kad bih odlučio od danas ništa novoga više ne komponirati, svejedno započetih skladbi koje čekaju na dovršenje imam za cijeli život.
Silvio Foretić

Tko je ovdje lud?

Kada se glazbom ili bilo kojom drugom umjetnošću, pokušava reći nešto o politici, pogotovo o totalitarnim režimima i njihovim pogubnim posljedicama, nerijetko umjetnici sami sebe cenzuriraju na dva načina: bježe od konkretnog ka apstraktnom i izbjegavaju humor. Skladajući operu po motivima filma Maršal, Silvio Foretić uspješno je izbjegao obje zamke.
Mlađim generacijama gledatelja vjerojatno neće biti u potpunosti jasno kako je nekoć bio nedodirljiv kult ličnosti Maršala o kojem ova opera progovara. Prošlo je više od trideset godina od njegove smrti te više od dvadeset od raspada države koju je jedino njegova karizma mogla držati na okupu. Javne scene njegovog masovnog oplakivanja i sjećanje na njegov veličanstveni pogreb - kakav nikada nije imao, a vjerojatno i neće, niti jedan državnik iz ovog dijela svijeta - neizbrisive su iz kolektivnog sjećanja. Budući da je njegova dugogodišnja vladavina iza blještave vanjštine i naizgled uspješnog žongliranja i koketiranja sa hladnoratovskim zaraćenim snagama ipak koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, ne čudimo se kad, i dan danas, susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje. Neki čudan oblik travestije kao da je obuzeo mnoge: nemali broj onih koji su nakon njegove smrti ridali i očekivali apokalipsu, danas prvi bacaju kamen na njegov spomen negirajući mu kvalitete koje je kao državnik neosporno posjedovao. S druge strane, mnogi i dalje “sa njegovog puta ne skreću” zatvarajući oči pred činjenicama da su godinama bili obmanuti parolama o bratstvu i jedinstvu iza kojih se u stvari skrivala tek bespoštedna borba za vlast i privilegije koje ona sa sobom nosi.
Opera Maršal ne bavi se njime i njegovim životom, ne bavi se politikom niti prošlošću, a ponajmanje od svega želi davati relevantne ocjene jednog prohujalog vremena. Opera Maršal gorko se smije naslijeđu koje je ON ostavio iza sebe: smije se ideološki zaluđenim pojedincima koji žive u “boljoj” prošlosti, smije se novopečenim bogatašima koji su snove jednog naroda o demokraciji i pravdi pretočili u svoje novčanike, smije se NAMA koji smo, klackajući se između komunizma i kapitalizma, odabrali najgore od oba sustava i pretvorili Lijepu Našu u tablu za popularnu društvenu igru Monopoly na kojoj pobjeđuju samo oni koji se “snađu” i koji nemaju obzire i skrupule.
Preostaje li nam onda išta drugo osim da ozbiljno pogledamo svoj odraz u ogledalu, uperimo prst sami u sebe i pitamo se iz sveg glasa: “Tko je ovdje lud?”
Mario Kovač