Neostvareni susreti / Čudesni mandarin

DA SU SE “DOISTA“ SRELI...?!

Osporavan i slavljen, Čajkovski je kao umjetnik i čovjek imao potpuno netipičan životni put u kojemu mu je pojava bogate poštovateljice i pokroviteljice njegova rada Nadežde von Meck pomogla da izdrži sve napore pred koje ga je sudbina stavila. Njihov odnos, prepun brojnih tajnovitosti, trajao je četrnaest godina i pri tome se nikad nisu susreli. Štoviše, bogata prepiska sadrži više od tisuću pisama koja svjedoče o njegovanju upravo takvog odnosa udaljene bliskosti. Naime, otklanjanje mogućnosti osobnog upoznavanja njima kao da je omogućilo da jedno drugome povjeravaju ne samo najintimnija duševna stanja nego i vlastite poglede na ljude, događaje, glazbu, umjetnost i život.

Univerzalnost glazbe zbližila ih je očito na način koji se ne događa svakom biću te zacijelo ispremiješala brojne od klišeja o odnosu stvarnog i imaginarnog, tjelesnog i duševnog, duhovnog i astralnog, eteričnog i ezoteričnog, ili kako god imenovali brojne manje ili više disparatne pojmovne parove kojima opisujemo živote svakoga od nas.

Baletna fantazija Neostvareni susreti inspirirana je razmišljanjem o tim dvjema iznimnim, vrlo različitim sudbinama, pitajući se što bi bilo da su se doista sreli...

Balet je rađen u neoklasičnom stilu na glazbu, koja osim dvije iznimke, nije pisana za balet. Naprotiv, mnogi od tih glazbenih dijelova rijetko se čuju na koncertnim pozornicama.

Ljiljana Gvozdenović koreografkinja je bogate plesačke i pedagoške karijere vezane domicilno uz HNK u Zagrebu. Još prije završetka školovanja u klasi pedagoginje Tatjane Lucić Šarić, angažirana je u baletu zagrebačkog HNK gdje ubrzo postaje solistica. Provela je godinu dana u Kijevu u opernom kauzalištu Taras Ševčenko pripremajući uloge u baletima Giselle i Labuđe jezero. Nakon toga slijede česti susreti i suradnje s pedagozima i koreografima iz Lenjingrada, Moskve i Kijeva s kojima i danas surađuje kao pedagoginja i koreografkinja. Zahvaljujući Milku Šparembleku upoznaje nove baletne tehnike te uspješno pleše u brojnim njegovim koreografijama za HNK u Zagrebu. Od 1993. bavi se pedagoškim radom u matičnom kazalištu asistirajući kao baletni majstor mnogim poznatim koreografima: Šparemblek, Boldin, Wellenkamp, Sulić, Orlikowski, Bogdanić...

Grad Split Ljiljanu Gvozdenović umjetnički poznaje još od njenih prvih cjelovečernjih koreografija Ščelkunčika P. I. Čajkovskoga za HNK Split 1998. te Kuće pored mora na glazbu Arsena Dedića za Splitsko ljeto 1999. Upravo u tom razdoblju, u kojemu je prisutna i kao ravnateljica baleta HNK Split, započinje njen zapaženiji koreografski rad kojega uz klasičnu tehničku dotjeranost solističkih i ansambl scena karakterizira visoka lirska profinjenost i poetska stilizacija cjeline.

U ČUDESNOM LABIRINTU BARTOKOVE PARTITURE

Sadržaj Čudesnog mandarina svojevrsna je obrada istočnjačke priče o čovjekovu odnosu prema dobru i zlu. Simbol postojanosti i pravde, željan dobra a otporan i neosjetljiv na sva zla ljudske prirode, glavni junak paradoksalno propada tek u trenutku prve pojave ljudskoga dobra - ljubavi. Takav sadržaj mnogi su komentirali kao mješavinu fantastike i groteske, a Bartók se pri obradbi teksta opredijelio za stil ranije iskušan u operi Dvorac Modrobradog. Riječ je, naravno, o ekspresionizmu. I upravo taj moment naglašava i Milko Šparemblek povodom ovog djela kojemu se u svojoj bogatoj karijeri tako rado i često vraćao iskušavajući, i kao plesač i kao korograf, stalno nove interpretativne mogućnosti.

I dok mnogi još pamte Šparemblekovu dubrovačku (2001) ili riječku (2008) koreografiju Mandarina, on i sa splitskim baletnim ansamblom ponovo ulazi u potragu za implikacijama naoko jednostavne metafore - one o fatalnosti žudnje.

Tragičnost koju čežnja u sebi nosi sva je izražena u mandarinovoj žeđi za žuđenom ženom i ona proizvodi obostranu preobrazbu. S jedne strane, ona mijenja sam “objekt“ žudnje čineći naoko frivolnu prostitutku novom osobom, a s druge strane, ona samom mandarinu raskriljuje drugu stranu ostvarene žudnje – ugasnuće. Prazninu.

Milko Šparemblek, plesač je i koreograf ponikao u Zagrebu kao učenik slavnih hrvatskih plesača i baletnih pedagoga Ane Roje i Oskara Harmoša. Već početkom pedesetih dvadesetog stoljeća postaje baletnim prvakom HNK u Zagrebu plešući glavne uloge klasičnog, suvremenog i nacionalnog repertoara. Usavršava se potom u klasičnom baletu u Parizu kod Olge Preobraženske, A. Iliča i Sergeja Perretija. Djeluje nadalje kao istaknut član uglednih baletnih družina Janine Charrat, Milorada Miškovića, Ljudmile Čerine i Mauricea Béjarta. Kod znamenitih plesača Marthe Graham i Joséa Limona u New Yorku izučava suvremene plesne tehnike. Uz mnogobrojne antologijske plesne kreacije izvedene na svim značajnim baletnim pozornicama svijeta, Milko Šparenblek djelovao je kao baletni majstor u Ballet du XXe Siècle Mauricea Béjarta u Bruxellesu, bio je ravnateljem Baleta Opere Metropolitan u New Yorku, ravnateljem Gulbenkian Baleta u Lisabonu, ravnateljem Baleta u Lyonu, ravnateljem Baleta HNK-a u Zagrebu...

Koreografijom se bavi od godine 1955., pa je dosad postavio više od stotinu i pedeset baleta, opera i drama te ostvario niz televizijskih emisija i filmova. Priznanja i međunarodni ugled na tom je polju stekao kao suradnik najuglednijih baletnih i opernih kuća, među ostalima u Parizu, Bruxellesu, Veroni, Lisabonu, Londonu, Ateni, New Yorku, Rio de Janeiru i drugdje, a za svoj rad dobitnik je nepreglednog niza nagrada i u Hrvatskoj i u inozemstvu.