Don Quijote

Uzevši tu višeznačnu ružu...

Kad se radi o Don Quijoteu, majstorski uobličenom karakteru istoimenog Cervantesova djela, prenošenom i obnavljanom u mnogim umjetničkim djelima, pa i baletima, već smo navikli na stereotip. Uobičajilo se pojednostaviti viteza tužnog lika u grotesknu karakterizaciju uz uobičajene, banalne predrasude po kojima je idelizam, sam po sebi, groteska - nešto čudno nastrano i smiješno. Kad se radi o Don Quijoteu, s tim stereotipom nikako se ne slažem. Uvjerenje da svaki čovjek traži uzor, idealnu i fatalnu ljubav moje je redateljsko, koreografsko i sadržajno tumačenje, odnosno scensko projiciranje Minkusova Don Quijotea. U traženju tih ideala moguće je da se svakome dogode priviđenja, pogotovo ona izazvana sličnostima, približnostima i asocijacijama. Ponekad vjera u određene životne vrednote i častan život stvore svojevrsne nadomjestke. U njima; primjerice vjetrenjača u sumaglici, oluji, prolomu oblaka, može stvoriti vizualnu iluziju križa, koji nije samo simbol žrtve, nego i znamenje zaljubljeničkog, idealističkog križnog puta, raskrižja...Svojim postupcima, životom i sentimentalnim bogatstvom moj Don Quijote uz svoju fantazmagoričnost i maštu, razložno odbacuje ležernu neodgovornost za druge, pružajući nestvarnu ali i realnu pomoć osobito mladima, lijepima i zaljubljenima. Drugim riječima, smatram da se Don Quijote, svjesno i uspješno bori za mladi par Quitri i Basilija, za njihovu strasnu i čistu ljubav i sreću. Osim toga, Don Quijote je dosljedan borac protiv sile, nepravde i nastojanja onih koji na tuđoj nesreći, patnji i nezadovoljstvu žele steći vlastiti prosperitet. S manje ili više uspjeha, Don Quijote vodi bitke za svoja načela, za dobro onih koje voli, kojima se divi i koji zaslužuju njegovu potporu; ali i protiv onih koji se nalaze s druge strane njegovih moralnih postulata. On, rekao bih, intuitivno doživljava pravdu i pravednost, ne gubeći zanos, iako ne ostvaruje vlastiti uzor, ljubav prema seoskoj djevojci Dulcineji, koja u njegovoj mašti prerasta u nešto posve različito od onoga što je u stvarnosti.Za razliku od dosadašnjih koncepcija baleta Don Quijote, u ovoj se predstavi Dulcineja pojavljuje upravo onakvom kakvu je Don Quijote zamišlja. Iz njegovih ruku ona uzima ružu koju mu je s nježnošću i poštovanjem darovala Quitri. Uzevši tu višeznačnu ružu, Dulcineja odlazi u nepoznato. Don Quijote je na određenoj udaljenosti vjerno prati, što daje naslutiti da za njih i njihovu sreću postoji nada; da najbolji, unatoč svim mukama nisu gubitnici. Sve, dakle, ostaje otvoreno - predano vremenu i shvaćanjima.

Dinko Bogdanić