Art

O prijateljstvu i umjetnosti.
Kako se dugogodišnje prijateljstvo može naći u krizi zbog umjetničkog djela?
Serge, pedesetogodišnji dermatolog, kupi za 200 000 franaka, “bijelu sliku” poznatog francuskog slikara Antriosa, ni ne sluteći da će ta slika upravo postati glavna prepreka u prijateljstvu s Marcom, pedesetogodišnjim avio-inžinjerom. Njihovo se prijateljstvo nađe ugroženo zbog nesuglasica oko “vrijednosti” slike. Njihov zajednički prijatelj Yvan, četrdesetosmogodišnji mladoženja, pokušat će Sergea i Marca pomiriti. Iako je i sam u velikim brigama oko svoje skore ženidbe.
Serge, Marc i Yvan suočeni s mnogim razmiricama, prisiljeni su preispitati svoje prijateljstvo. To čine kroz duhovite i iskrene opservacije jedan o drugom. Brze i tople dijaloge. Žučne rasprave o umjetnosti. Kroz tekst koji čas od smijeha, čas od tuge, tjera suze na oči.
Bijela slika,...pozadina je bijela, s nekoliko poprečnih bijelih linija,... nije bijela,...ili jest?
Suvremenost rečenica i misli u ovom tekstu; njegovih razloga, nadilazi samu dramu i postavlja publici pitanje o prijateljstvu u današnjem svijetu ali i ne samo današnjem već i prošlom i budućem jer neupitna je svevremenost krize prijateljstva i krize srednjih godina.
Tri prijatelja, tri slike, tri problema, tri pogleda na život i umjetnost. Pitanje koje postavlja autorica preko likova na scenu nije pitanje “Tko je u pravu?...Čije je mišljenje točno?” , već tko će lakše pristati promijeniti mišljenje za dobrobit prijateljstva, koji od likova će prešutjeti ono što stvarno misli. Pitanje: “Tko će pristati?. “
Ovaj komad postavlja veliki zadatak pred glumca; traži osobu i osobnost, ali ne osobnost upisanu u dijalog ili didaskaliju već onu koja se krije u tišini, onu koja je upisana u osjećaj odnosa između dva glumca. Traži pažljivu igru i poigravanje s odnosom kazališta i onog ne-kazališnog života. Redatelju pak postavlja zadatak da pažljivo pročita sve pauze i corone, sva cresenda i ritardanda, upisane u partituru odnosa među likovima. No ono što je još interesantnije, ostavlja preciznu “slobodu” u iščitavanje odnosa lika prema vlastitoj rečenici a glumcu prema vlastitom “JA”.