Bijelo, bijelo, bijelo

Roman portugalskog književnika, nobelovca Joséa Saramaga (1922 – 2010) dramatizirala je Ana Prolić Kragić. Ogled o sljepoći znatan dio motiva nalazi u autorovom životu pod fašističkim režimom koji je upravljao Portugalom do 1974. Epidemija nepoznate bolesti uslijed koje veliki broj ljudi naglo oslijepi prisili vladu da zaražene izolira u karantenu. Broj oboljelih se povećava, uvjeti u karanteni su sve lošiji, a novonastala situacija izvlači u ljudima ono najgore. Bijelo, bijelo, bijelo premijerno je izvedeno u veljači prošle godine, a popratile su je jednoglasne kritičke pohvale. Nataša Govedić tako u svom osvrtu kaže kako je riječ o jednoj od „najkvalitetnijih te istodobno najkompleksnijih produkcija tekuće izvedbene sezone“, koja bi „po nizu parametara (...) mogla zasvagda premostiti jaz između publike koja pohađa samo repertoarna kazališta i publike koja posjećuje samo teatar za slijepe.“

UGRIZ «ZLATNOG LAVA»
Postoje trenutci kad vrijeme stane, pa se zaokruži i zakovitla, pa zatravi i zasanja, te ti kao konačnost pljusne u lice i postane vječnost. A onda protrljaš oči i zapitaš se – ima li kazalište svoju vječnost; onda opet zatvoriš oči i pustiš slatkoći da traje. I utoneš tako u opojni ritam otvaranja i zatvaranja očiju, listaš stranice jedne male umjetničke povijesti, nesiguran da si i ti dio toga, da smo svi mi zajedno sa svojim zajedničkim «Novim životom» dio velike pozornice koja ne dopušta svijetu da do kraja postane okrutan.
Prije nego štovanom čitatelju ovih redaka objasnim i obrazložim ushit i magnovenje prvog ulomka, neka mi bude dopušteno za očekivati da o Kazalištu slijepih i slabovidnih «Novi život», već ponešto zna, no, neka tom istom čitatelju bude dopušteno da nije informiran, te da nas gleda prvi put, a onda neka meni bude zapovjeđeno da ovdje ipak poradi opće jasnoće i nekih starih dobrih običaja istočim par rečenica iz već spomenute povijesti, a onda nastavim provalom oduševljenja.
Kazalište slijepih i slabovidnih «Novi život» svijetlo dana ugledao je na prvi dan proljeća 1948. godine, kada su njegovi glumci izveli svoju prvu predstavu, a publika dugo pljeskala u nevjerici. Preko 3200 puta slijepi i slabovidni glumci prezentirali su svoje umjetničke kreacije, tako da su do danas odigrali oveću knjižnicu domaće i svjetske literature. Okušali su se u svim žanrovima kazališne umjetnosti, da bi svoj zenit, svoj kazališni vrhunac dosegli u plesnom projektu «Nos vamos a ver», čije plodove još uvelike beru i opijaju se mukom koja je nakon skoro 60 godina sazrela u veliku i žuđenu iluziju.
Spominjati sva gostovanja kojima su izrezali Europu kao finu, ali davno probanu tortu, pričati o festivalima i nagradama kojima je potvrđivano njihovo umjetničko odrastanje, plakati nad nerazumijevanjem institucija i guranjem na marginu; - ima li smisla? Govoriti o Svijetu koji dolazi na njihov jedinstveni BIT (Blind in theatre), pričati o projektima koji su realizirani na rubu besparice, raspravljati o rolama u koje je svaki od glumaca uložio dio svojeg života, a za to nije dobio bilo kakav honorar – ima li volje i razloga? Jer, da ima smisla, poodavno bi jedan od najstarijih teatara u Zagrebu dobio status i bavio se isključivo umjetnošću, a ne vlastitim preživljavanjem, da ima volje, sljepoća bi prestala biti razlogom zašto netko ne može upisati akademiju ili zvati se glumcem koji igra u Kazalištu.
Zbog svih ovih pitanja i dilema, zbog energije koja se godinama troši na stvari koje u uređenom društvu dolaze same po sebi, zbog kroničnih problema koji uokviruju ovaj mali teatar iz Šenoine 32, dan 15.07.2007. ostat će zlatom izvezen u srcima svih članova «Novog života», jer im je te nedjelje u Umagu, uručen Grand Prix međunarodnog festivala komornog teatra «Zlatni lav». Nevjerica, pobjeda i ponos dugo će biti na repertoaru Kazališta slijepih i slabovidnih «Novi život».
Jer, kako vrijeme leti, kako se godine prelijevaju jedna u drugu, preskačemo tri kazališne sezone, preskačemo 50 izvedbi predstave popularno zvane Lopovluk, pripremamo se za put – ponovno u Umag, jer smo opet na vratima Zlatnog lava, u zvaničnoj konkurenciji, ovaj put sa predstavom «Bijelo bijelo bijelo», koju je režirao svestrani Mario Kovač, a po motivima «Ogleda o slijepoći», nedavno preminulog portugalskog nobelovca Josea Saramaga.
I ne samo to! Upravo sređujemo dojmove nakon nastupa na Eurokazu, sa najnovijom uspješnicom Crkva, koju je režirao i priredio Saša Božić.
No, još smo udruga, još visimo o tankoj niti dobre volje pojedinaca, još smo paradoks kojem se više čude nego što nas zainteresirano gledaju.
Ali neka! Društvo u kojem se «mali ljudi» dokazuju malim koracima, a «veliki» velikim obmanama mora jednom shvatiti, mora se oistiniti, jer samo tako će ući u velika društva u kojima su dokazi djela, a obmane supkulturna pojava.
Vojin Perić

IZ KRITIKA