Dabogda te majka rodila

Dabogda te majka rodila zvuči i kao kletva i kao želje ultimatum: da bog da da te Majka a ne Nemajka rodi. Odnos majka-kći, njegove psihološke, biološke, društvene dimenzije gotovo su tabu tema. Malo je romana, filmova, malo razgovora u svakodnevnom životu posvećeno toj suštinskoj, životno određujućoj temi. Vedranin roman pisan u prvom licu bolno i duhovito nas vodi kroz labirinte obiteljske traume, patologije jedne patrijarhalne obitelji u kojoj je otac nasilnik godinama zlostavljao kćeri, a majka se pravila da ništa ne zna, ne vidi, ne čuje. Roman je partitura emocija, stanja, događaja, pitanja koja traže odgovore. Sadašnjost i prošlost se živo, dinamično, dramatično ukrštavaju. Kći je godinama živjela u iluziji "da je svoj život uhvatila za rogove", da je "odrasla", ali u trenutku kada majku smješta u dom, prošlost se vraća i preplavljuje njeno biće, poručujući da ništa što je bilo nije mrtvo, da sve ono što je prešućeno, neizgovoreno, traži da se preispita, čuje, ponovo proživi... Trauma nevoljenog i nezaštićenog djeteta, koje živi u tijelu šezdesetogodišnje žene, briše granice između prošlog i sadašnjeg. Ali isto takvo dijete živi i u tijelu osamdesetčetverogodišnje majke... Priča o kćerima i majkama, priča je i o lancu poruka, životnih scenarija, koje majke predaju kćerima u naslijeđe i na svjesnom i na nesvjesnom planu. Razumjeti Majku ili Nemajku put je k drugom rođenju Kćeri.

Radeći dramatizaciju i predstavu željela sam, u prvom redu, kazališno "uhvatiti dah pisca" specifičan i neponovljiv, sočan, jedak, gorak... naći oblik za ogorčenost, bijes, optužbu, mržnju, pronaći scenski oblik i za fizičku i za duševnu bol, za pulsiranje traume, intimnu tragediju odrastanja i rođenja u samospoznaji. Jedine dramaturške intervencije u odnosu na roman su uvođenje lika trudnog Anđela i zbora starica Felicita. U ovom trenutku postoje dvije dramatizaqcije Vedraninog romana, dramatizacija Darka Gašparovića i moja, što samo potvrđuje staro pravilo da ne postoje neutralne dramatizacije, bukvalno scensko prepisivanje romana, već da onaj koji dramatizira uvijek priča svoju priču, svoj doživljaj, svoju verziju dubinskog razgovora s piscem.

Tatjana Mandić Rigonat