Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet

Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet, unutar trilerske dramaturgije iščekivanja istine koja povezuje tri naizgled potpuno nepoznate i nespojive osobe, ovaj tekst nam postavlja pitanja o tome koliko zaista poznajemo jedni druge, koliko poznajemo naše najbliže, koliko poznajemo sebe. Što to može povezati šezdesetogodišnjeg muškarca, dvanaestogodišnju djevojčicu i dvadesetpetogodišnju djevojku, a da njihovi najbliži nemaju pojma zašto su povezani. Ako ne znamo odgovor, zašto onda odmah pomišljamo na najgore? Što se dogodilo s pojmovima ljubaznost, solidarnost, pomoć, toplina? Koliko smo odsutni i osamljeni s najbližima... i što ponekad neočekivani susret s nepoznatom osobom može unijeti u naš život? Dramu Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet napisala je jedna od najistaknutiji katalonskih dramskih spisateljica mlađe generacije, Marta Buchaca.

Marta Buchaca (Barcelona, 1979) na katalonskoj, a to znači i španjolskoj sceni kao dramatičarka pojavljuje se 2005. tekstom Miris pod kožom (L’Olor sota la pell). Tekst je odmah nakon objavljivanja nagrađen, a 2007. doživio je i praizvedbu na najprirodnijem mogućem

mjestu za takvu vrstu dramskog pisma - u Sali Beckett u Barceloni.

Riječ je o sceni koja još od 1989. traga za novim dramskim izričajima i autorima i otvorena je kazališnom eksperimentu u vrlo širokom smislu, postavši odavno ne samo mjestom izvođenja novih tekstova, nego i autorskih i redateljskih okupljanja na brojnim međunarodnim radionicama.

Buchaca je i 2006. nagrađena za tekst Hitan slučaj (Emergència) te i on odmah doživljava premijeru u Teatro Romea u Murciji, a početkom, 2007. Buchaca promovira i svoj treći komad U konzervi (En conserva), kojega tada sama i režira, a koji se ove godine daje i u Argentini.

Ni naredni Buchacin komad Glina (Plastilina, 2007) ne mimoilaze ni nagrade ni nominacije, a kao i prethodni radovi objavljen je i na španjolskom i na katalonskom. Glinu je Buchaca sama režirala za scenu Trono u Tarragoni, a Marta Angelat za scenu Beckett u travnju 2009.

Tekst Djevojčice ne bi smjele igrati nogomet (Les nenes no haurien de jugar a futbol) nastaje 2009. i prvu izvedbu doživljava u sklopu poznatog barcelonskog GREC festivala u srpnju 2009. U Buchacinoj režiji igraju ga Borja Espinosa (Toni), Sara Espígol (Sara) i Susanna Garachana (Majka), a s istim glumcima Marta ga postavlja i 2010. u Versus teatru u Barceloni.

Istodobno Buchaca 2010. za Nacionalno katalonsko kazalište piše i režira Ne zovi me ljubavi (A mi no em diguis amor), a 2012. i komad Litus nominiran za nagradu Butaca. I Litus je Buchaca već režirala za barcelonsko kazalište Lluire pobravši još jednom pohvalne kritike koje redom priznaju iznenađujuću efektnost, britkost i prodornost kako njenog autorskog, tako i redateljskog nerva.

Zajedno s još pet mladih katalonskih pisaca - Jordi Casanovas, Cristina Clemente, Carles Mallo, Josep Maria Miro i Pere Riera - Marta Buchaca dio je T 6 projekta Nacionalnalnog katalonskog teatra (TNC) koji je u sezonama 2009-2011 posebnu pažnju posvetio upravo toj šestorici najzanimljivijih mladih dramatičara. Osim što postavlja vlastite predstave Buchaca asistira i brojnim kazališnim redateljima, a njezin je rad značajno vezan i uz televiziju i radio gdje je ostvarila brojne scenarije u serijama rađenim za TV3 i BTV.

Buchacina svestranost vidljiva je i iz njezina obrazovanja. Diplomirala je društvene znanosti na Autonomnom sveučilištu u Barceloni, a potom kao stipendistica studirala na Centre d'Études Theatrales de Louvain-la-Neuve u Belgiji pohađajući, među ostalima, seminare kod Georgesa Banua i Jean-Louisa Bessona. Od 1999. stječe dramaturška znanja pohađajući seminare Međunarodne radionice scene Beckett u Barceloni među imenima kao što su J. Sanchis Sinisterra, Sergi Belbel, Carles Batlle, Sergi Pompermayer, David Plana, Martin Crimp, Juan Mayorga, Roland Shimmelpfennig i Rafael Spregelburd. 2002, kod Davida Truebe pohađa seminar za scenariste na Međunarodnom sveučilištu Menéndez Pelayo (UIMP) u Santanderu. Trenutno Buccha dovršava studij režije i dramaturgije pri Institutu za dramsku umjetnost u Barceloni.