Gretica, str. 89.

Njemački suvremeni autor Lutz Hübner svojom komedijom Gretica, str. 89. u središte priče postavlja pitanje - što je to kazalište. Kroz odnos redatelja i glumca igra se različitim tipologijama i procesima razvoja to dvoje umjetnika.
Pred publikom strogo prešućivan odnos redatelja i glumice, u Hübnerovoj Gretici prolazi kroz rampu prema publici. Njihov proces stvaranja kazališne iluzije publici postaje rastvoren i blizak, na način razgradnje misterija redatelja sačinjenog od panike, straha, prepotencije, boli, radosti, nesigurnosti...
No, riječ je o bravuroznome komadu, o Hübnerovoj savršenoj germanskoj točnosti gdje se u raščlanjivanju i razobličavanju kazališne iluzije trenutačno rađaju najmanje tri nove iluzije - stvorene baš zato što ih je kazališna publika došla vidjeti.

Pod vodstvom duhovitog Mefista ili o kazališnoj iluziji
Nakon što ste kupili ulaznicu (ili ste je od nekoga dobili) ušli ste u kazalište. Sjeli ste na svoje mjesto. Gledate, malo u programsku knjižicu, malo oko sebe… Svjetlo se lagano gasi…Mrak. Čuje se i neka glazba.
Lagano ulazite u jedan drugi svijet. Kazališna iluzija je počela.
Nakon sat i pol, dva…nakon što ste se malo smijali, malo rastužili, malo dosađivali, svjetla se pale i vi se vraćate u realnost. Svojim životima.
Pitanje "kako glumci mogu zapamtiti toliko teksta“ možda vam je palo na pamet; ali "kako je predstava nastajala", "kroz što su sve autori predstave, glumci i redatelj prolazili…", to vas ne zanima. I naravno, imate potpuno pravo na to.
Baš taj proces stvaranja kazališne iluzije, odnos glumac - redatelj i sve što taj odnos nosi u sebi, to je tema naše predstave Gretica, str. 89 autora Lutz Hübnera.
Gretica razobličuje kazalište, razotkriva njegov "život" koji publika inače nema prilike vidjeti jer se do-gađa na probama, onda kada u dvorani nema nikoga osim redatelja i glumaca, i bavi se onim trenuci-ma kada glumci nisu skriveni iza kostima, šminke, raskošne scenografije… nego su samo ljudi, sa svojim malim problemima, dramama, strahovima običnih ljudi, poput onih iz gledališta.
Polazište Hübnerove komične igre je Goetheov Faust - glumica i redatelj pokušavaju postaviti na sce-nu jednu malu situaciju iz tog velikog djela, ali su u stalnom nesporazumu, pa izgleda da nas kroz kazalište, od probe do probe, vodi nekakav duhoviti Mefisto. On im, kao pravi razbijač iluzija, pomaže da demistificiraju jedan svijet koji počiva na iluzijama, i to samo zato da bi im se otvorio prostor za stvaranje nove iluzije. Stvarajući tu iluziju, glumica i redatelj se vole, mrze, svađaju, paničare, tuguju, lažu, odustaju, počinju ponovno…i dolaze do predstave.
Kad sljedeći put opet dođete u kazalište, uvjerit će vas u laž da su pred vama Margareta i Faust, ras-tužit ćete se nad tragičnom sudbinom Romea i Julije, razočarat ćete se što se Godot nikako ne pojav-ljuje…. Pristat ćete na kazališnu iluziju, na tu laž, iako znate da ti likovi nikada nisu postojali. Pa ipak, za nas su te kazališne laži važne, često mnogo važnije od raznih "istina“ kojima je prenapučen naš svijet. Vjerojatno zato i dolazite u kazalište.
Dražen Ferenčina, redatelj