Hamlet

Nakon dvadesetak godina, ansambl splitske Drame na sceni uprizoruje kapitalnu Shakespeareovu tragediju - Hamlet. U bujici Shakespeareove poetične aforističnosti, lako je moguće da će u ovo naše vrijeme upravo kroz Hamleta u prvi plan izbiti njegov pravi problem: tragičan zbog svoje pretjerane misaonosti i osjetljivosti prema skladu u svijetu - koji je sve, osim harmoničan.
Klaudijeva surovost, Ofelijina nevina osjetljivost, Gertrudina oportuna prodornost, Polonijev dijabolični duh, Guildensternova i Rosencrantzova enigmatičnost, Horacijeva prijateljska zabrinutost... splitski su glumci sasvim pripravni na ovaj najveći kazališni izazov, a sjetimo li se posljednjih režija Aleksandra Ogarjova u splitskom kazalištu, onda unaprijed znamo da imamo pravo iščekivati i bravurozno redateljsko čitanje daleko od svake “bardolatrije”.

Demon Hamletove ljubavi
Za mene Hamlet nije priča o mržnji ili osveti, to je priča bez presedana, priča o nevidljivoj, nadljudskoj ljubavi.
Ljubav danskog princa prema ocu usporediva je sa svemirskim konceptom ljubavi prema Ocu Nebeskom. To ga transponiranje čini nadčovjekom, vanzemaljcem, opsjednutom ličnosti.
No, prije nego što ga je otac napustio, Hamlet je imao ljudsku ljubav, obične privrženosti, jedostavne ljudske radosti.
Proturječnosti ljudskog i nadljudskog u njemu, relativnog i apstraktnog, običnog i neobičnog - stvaraju osnovni tragični konflikt u koji će biti uvučeni svi ostali likovi tragedije.
Hamletova je ljubav oprečna kršćanskoj ljubavi. Ona nije stvaralačka, ona donosi pogibelj njegovim bližnjima i svima koje voli.
Prema tome, mi pričamo o tome da ljubav može biti i razaralačka, da može donijeti i potpuno uništenje.
Aleksandar Ogarjov, redatelj