Kako je Dunda spasila domovinu

Dunda u mojem komadu jest sama za se "pokret otpora", u diližansi koja juri u svijetlu budućnost. Ta budućnost pripada onima koji su se "aranžirali", Držić bi rekao, oni su se "brjemenu akomodali". Otud zadnje riječi u predstavi glase: "Ništa više ne može zaustaviti NJIH." No Dunda, eto, u najmanju ruku zapet će u pobjedničkom grlu, makar kao oglodana kost. Tako završava ova moja "mala pokazna vježba iz kanibalizma". Domovina bit će spašena, Dunda bit će pojedena. To je, u odnosu na Maupassanta, korak dalje prema "konačnom rješenju".

Taj je korak, međutim, bilo nužno učiniti. Maupassant, naime, na kraju svoje pripovijetke, ostavlja Dundu osamljenu, usred prezrive šutnje. Premda su samo po sebi ubojiti i ta šutnja i taj prezir uspješnih naspram nespretnih, onih koji su "ispali" jer se nisu kvalificirali, ali ipak je ostala opasnost da Dunda počini neku daljnju psinu; to jest da i dalje vesla po svome. To je, ali, nedopustivo.

Kad bi oni koji imaju naprosto smazali one koji nemaju, bio bi to put prema efikasnijem društvu u kojemu, neometani ni od koga, postoje samo gospodari. Oni koji su "mi". Nestalo bi siromaštva jer bi ponestalo siromašnih. Idila! Kud ćeš veće sreće? Svijet profita koji beskonačno raste. I proždire one koji se nisu kvalificirali. Naš svijet.

Slobodan Šnajder