Peer Gynt

„Peer, ti lažeš!“ Tim riječima Gyntove majke počinje drama Peer Gynt Henrika Ibsena, norveškoga, ali i najvećega nordijskoga dramatičara, praizvedena je u Oslu (nekadašnja Kristijanija) 1867. uz glazbu koju je skladao Edward Grieg. Glavni je junak Peer, sin nekada bogatog i uglednog trgovca Jona Gynta, koji je postao pijanac i izgubio sav svoj novac te ostavio Peera i njegovu majku da žive u siromaštvu. Peer želi nadoknaditi ono što mu je otac propio, a sam se gubi u besposličarenju i sanjarenju. Svoju junačku karijeru, Peer započinje tako da pijan otima mladu na svadbi. Potom, kao bjegunac od zakona, luta norveškom divljinom, a poslije i cijelim svijetom. Nad njegovim životom nadvijen je duh majke koji ga progoni cijeloga života, pa čak i nakon njezine smrti u trećem činu, gdje majka Ase ozarena na samrti prati Peerove maštarije. Krevet se pretvara u sanjke, a pospani mačak u konja: Peer vozi majku na pir u bajnu palaču Soria - Moria . Peer Gynt persiflaža je norveškoga mita, odnosno, usmenoknjiževne tradicije: riječ je o istodobno romantično šarolikom komadu koji je i satirički razoran. Pun je reminiscencija iz djetinjstva i folklora, a u Peerovoj potrazi za istinitim samim sobom izuzev Skandinavaca ovu su dramu prepoznali kao kanonsko djelo na svim važnim svjetskim pozornicama. Ova Ibsenova petočinka filozofska je , a opet neumoljivo uvjerljiva i univerzalna drama o strahu od smrti.

Riječ dramaturga

U ogledalu Peera Gynta

Peer Gynt nesumnjivo spada u klasike svjetske dramske književnosti, u velike dramske izazove koji propituju zrelost ansambla i kazališta koja ga stavljaju na repertoar. Pa ipak, paradoksalno, u 120 godina kazališta koji danas nozi naziv HNK u Splitu ova Ibsenova drama nikad nije izvođena, viđena je samo jednom, kao gostovanje!

Drama o potrazi čovjeka za smislom postojanja, o borbi dobra i zla, karnalnog i duhovnog u čovjeku, o ljudskom nemiru koji goni pripadnika ljudskog roda uvijek dalje, u nova istraživanja, izuzetno je složen komad. Rijetko se u svjetskoj dramskoj literaturi nalazi tako bremenit klasik u kojem se metafizičko prepliće s mitom, legendom, mistikom, ali i ljudskom strašću, seksualnošću, zaigranim ludizmom, humorom i pučkim tradicionalnim elementima. Iako je riječ o zreloj drami koja sintetizira cijelu životnu filozofiju Ibsen nije imao ni četrdeset godina kad ju je napisao, pa se, možda baš zbog tog mladenačkog zanosa, Peer Gynt u svom postromantičarskom ludizmu opire žanrovskoj definiciji. On ima elemente moraliteta, tragedije, poeme, epska dimenzija mu nije strana, dok je s druge strane protkan narodnom legendom, satirom i grubim pučkim humorom. A opet, tako šarolik savršeno je dramski konzistentan, promišljen i dorađen u fascinantnu dramsku cjelinu.

Peer Gynt je ogledalo u kojem se ogleda naslovni junak, ali i oni u publici. Međutim, ne gledamo svi istu sliku, ogledalo ne nudi uvijek realni prizor, često vidimo ono što želimo prepoznati kao sebe same. Zato u ovoj produkciji imamo čak tri glumca u naslovnoj ulozi, a pri tom oni ne služe da bi kronološki pratili put norveškog anti-junaka od rane mladosti do smrti. Oni su uvijek prisutni, jedan drugom su sjećanje na prošlost, ali i mogućnost budućnosti, onoga što ih tek čeka. Sve kroz što Peer prolazi, svi bitni ljudi, živi ili mrtvi koje sreće u sebi sadrže i dio njega samog, dio kojega treba prepoznati. Zato Peer iz sadašnjosti, kao u vremenskom ogledalu, ima trenutke susreta sa samim sobom, jer onaj drugi ON može biti i kralj trollova i ljevač pucadi i svijač. Sve strane ljudske prirode su u nama, dobre kao i loše, stvar osobnog izbora je što ćemo odabrati, a što će se na kraju definirati kao naš život. Budi svoj, budi sam sebi dosta, manifestacije su krajnje samoživosti koju naslovni junak često promovira kao vrhovno životno načelo i svoj osobni manifest. Ipak, biti svoj ne znači raditi ono što želimo, biti svoj može se biti i na druge, često oprečne načine o čemu svjedoči Solveig, žena koja ga cijelog života čeka. Ona je kontrapunkt, još jedno ja samog naslovnog junaka, ona koja u životnom porazu kojega Peer doživljava nudi jedino sigurno mjesto, sklonište u kojem njegov križ umjesto patnje postaje katarza.

Ova filozofska i moralna dramska rasprava ipak ni u jednom trenutku ne tone u moraliziranje, niti zaboravlja dinamiku dramske priče. Svijet je u ovoj produkciji pozornica na kojoj svi igramo razne uloge, a ishod je uvijek neizvjestan. Često se pokaže da naizgled najnebitniji životni epizodist ima veći značaj od nekih koji su uvjereni da su veliki. U to se na kraju uvjerava i Peer Gynt koji uživa u svojoj važnosti, da bi se, prolazeći kroz završne scene drame svog života, čistilište, shvatio da su naizgled sasvim male stvari zapravo najbitnije. Novac, moć, kraljevske krune ne zbrajaju se u završnom računu, ostaje samo gola ljudskost

Ova produkcija ne pokušava ponuditi odgovor na složena pitanja koja drama postavlja. Ti su odgovori u vama koji sjedite u publici i vidite se u ogledalu koje vam nudi prvi Peer Gynt na splitskoj sceni.

Jasen Boko