PRIJE SNA IZ KOJEG SE NE BUDI ILI SAMOOBMANA KAO NAČIN ŽIVOTA

Miješanje realnog i irealnog plana, tretman vremena i prostora kao dramskih lica, ljubav kao vrijednost koja se preoblikuje u svoje surogate, lica i naličja muško-ženskih odnosa, junakinje kao žene rascijepljene svijesti od uporne borbe za ljubavni ideal i, napokon, humor koji dramskom materijalu nikad ne dopušta da sklizne u samodopadnost - sve su to osobitosti dramskog pisma Lade Kaštelan. Nije ih teško pronaći gotovo u potpunosti u njenoj prvoj drami Adagio, kao i posljednjoj Prije sna. No, koliko god te osobine bile prepoznatljive, one nikad ne oblikuju do kraja isto dramsko tkivo. Svaki od komada Lade Kaštelan ima svoje nijanse neponovljivosti.

Prije sna, komad je "položen" u prostor bolničke sobe koji slučajnim odabirom okuplja šest žena. Žene su uz svoje medicinske (i to ginekološke, dakle specifično ženske) probleme donijele u bolničko okruženje i svoje obiteljske drame. Smrt jedne od njih i ljubavni trokut druge ukrstit će se na trenutak na najtragičniji mogući način i slučaj će pokazati svoje drugo lice, lice sudbine.

Poslije Adagia ovaj komad bismo po osnovnoj dramskoj situaciji mogli nazvati najrealističnijom dramom Lade Kaštelan. Sve te obiteljske situacije (ljubavni trokuti, lažni brakovi, trudnoće koje bi trebale biti sredstvom nerazrješivih životnih problema, muško-ženska prijateljstva) zvone nam poznato, kao da smo im sami bili svjedoci ili čak sudionici. Radi se o planu intime koji je čitljiv svakome i koji je iskazan prepoznatljivim Ladinim stilom - jednostavno-ispovjednim, duhovitim, te poetsko-metaforičnim.

Kad bismo pak potražili zajednički tematski nazivnik drama pet protagonistica koje se otkrivaju pred nama (šesta je naznačena, ali bez potvrde da je baš to što se o njoj govori istina, jer se radi se o ženi koja je u komi ili - kako predstavlja spisateljica - snu iz kojeg se ne budi), mogli bismo ga pronaći u temi samoobmane kao načina života. Naime, sve te Ladine junakinje ne žele priznati pravo stanje stvari. Prva i druga trudnica tu su da bi mogućim majčinstvima prikrile urušene brakove i nemogućnost normalnog obiteljskog života; tri preostale žene sama je bolest dovela u bolnicu i tako ih zaustavila u daljnjem uzgajanju iluzije da su odnosi s muževima, djecom i prijateljima same slike harmonije i iskrenosti. Zid, koji pomaže da se život ne uruši, pred bolešću puca, a jecaji ranjene unutrašnjosti izlaze van.
Na ovaj realistički plan oslanja se i onaj irealni. Radi se o pjesmi / bajki koja "izlazi" iz žene koja spava i koja se kroz četiri ponavljanja, otkriva svaki put sve više. Trnoružica, dijete koje su kralj i kraljica dugo čekali, u ovoj bajci ne dočeka buđenje, ali ipak, kaže bajka, možda će "jednom doći ..."

Onako kako se bajka priča djeci prije spavanja, tako se ova bajka na kraju drame priča ženama u bolesničkim krevetima (a pridružuje im se i djevojčica koja je ostala bez majke) tješeći ih nadom koja se čuje kao tužan, ali ipak kakav-takav odgovor na životnu tragiku. Irealni se plan ovim postupkom iz intermezza preoblikovao u poetičnu koronu i metaforu.

Same muško-ženske odnose (koji dominiraju kao tematski motiv), te obiteljske odnose (majke-djeca), autorica nježno, ali iznad svega precizno i s posebnim osjećajem za detalje, koji iskazuju mnogo više od stranica replika, rastvara pred nama dok čitamo ili gledamo uprizorenje komada. Ta osjetljivost bila je nadasve prisutna u Adagiu. No, ovdje, za razliku od te drame, Lada Kaštelan ide do kraja s emocijama. Uostalom, Prije sna govori o ljubavi. A ljubavi spisateljica ne želi uskratiti emociju. Pušta da njezina lica "pucaju" ili u ljubavnim svađama (Žena i Muž) ili od bolne spoznaje (monolog Mlađe žene koja u situaciji Starije prepoznaje vlastitu traumu); da se epizode koje najavljuju tragiku efektno komprimiraju (odlazak Prve trudnice u operacijsku salu); da se slučajnost pretvara u sudbinsko znakovlje (ukrštanje priče o Ljubavnici s dva kreveta); da komad završi najprije krvavim, a onda metaforičko-poetskim krajem. Tako Prije sna potpuno uspijeva izazvati ono što je osnovni estetski zadatak melodrame - "čiste i jake osjećaje", ali ne zato da bi nas samo ubacila u "graničnu reakciju čula na efekte" kako kaže u svom ogledu o poetici melodrame Sergej Baluhati, već da bi nas dovela do spoznaje o pogubnosti samoobmane kao životnog načela. Bolest zato postaje metafora stanja laži koje postoji u zdravom životu, a tjelesna bolest metafora pokušaja ponovnog uspostavljanja zdravlja -istine.
Govoreći jezikom dramaturške prakse, u dramama Lade Kaštelan nema suvišnoga, nema nefunkcionalnoga, nema nedorečenosti, nema zagubljenoga, nema nereda. U dramama Lade Kaštelan postoji red, ali kao da ga nema. Osjećanje "reda" naprosto je dio njezina spisateljskog i kazališnog dara koji stvara komade o junacima koji zazivaju mir, a dobivaju nastavak prožimanja iluzije i života. Zato možemo reći da je kazališna stvarnost Lade Kaštelan više od sna i zbilje. Ona je duboko autentičan događaj nastao iz poznavanja ljudske intime, modernog promišljanja teatra i stvaralačke potrebe da se još jednom kaže nešto o čovjeku koji je, po njezinom osjećanju svijeta, zadan dvostrukim načinom postojanja - onim u iluziji i onim u stvarnosti. Ovom poetikom Lada Kaštelan definitivno se utvrdila u hrvatskoj dramskoj književnosti kao jedinstvena autorska osobnost od koje novi naraštaji dramskih pisaca mogu samo učiti.

Lada Kaštelan rođena je 2. svibnja 1961, u Zagrebu, u kojem živi i radi. Klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu diplomirala je godine 1983., a dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti 1984. Još za vrijeme studija obavlja dramaturške poslove na predstavama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, isprva honorarno, a potom je punih dvadeset godina, od 1987. do 2007. bila zaposlena kao dramaturg Drame HNK Zagreb.

Radila je kao dramaturg predstava i u drugim hrvatskim kazalištima (najčešće u splitskom HNK) te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu.

Godine 2001. počela je predavati dramsko pismo na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti kao vanjski suradnik, a potom je postala docent, i od ove godine, izvanredni profesor.
Pisati je započela još u ranoj mladosti, prvo poeziju (zbirka pjesama «Hrana za ptice», 1978.) ali njezin primarni interes uvijek je bio upućen dramskom pismu. Njezina prva drama A tek se vjenčali praizvedena je u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i Teatra ITD godine 1980.

Godine 1987. u kazalištu Gavella izveden je Adagio, a u istom tom kazalištu godine 1994. i Posljednja karika (a nedugo potom izvedena je i u Osijeku, Varaždinu, Rijeci, i Tuzli). Za Posljednju kariku dobila je nagradu Dubravko Dujšin, a predstava kazališta Gavella nagrađena je kao najbolja na Marulićevim danima 1995.

Drama Giga i njezini, napisana prema motivima romana Giga Barićeva Milana Begovića dobila je godine 1996. (prvu) nagradu Marin Držić na natječaju Ministarstva kulture za najbolji dramski tekst, a 1997. izvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Te su drame i tiskane u knjizi Četiri drame, u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske, 1997.

Drama Prije sna praizvedena je u zagrebačkom DK Gavella 2004., a na Marulićevim danima 2005. je dobila nagradu za najbolji dramski tekst. Tri godine kasnije, tiskana je u dvojezičnom izdanju ITI-jeve kazališne edicije (Prije sna/Before Sleep).
Prema motivima te drame napisala je u suradnji s redateljem Zrinkom Ogrestom scenarij za film Iza stakla.

Napisala je nekoliko radio drama i radijskih adaptacija vlastitih drama, nekoliko filmskih i televizijskih scenarija i serija, originalnih i prema vlastitim dramama, od kojih su neki snimljeni, a neki se još uvijek nalaze u ladicama dramskog programa Televizije Zagreb. U ladici kazališta „Komedija“, nakon započetog, pa prekinutog rada, završio je i njezin libreto za mjuzikl Krapci, pisan u suradnji s Alfijem Kabiljom.
Puno se, i na različite načine, bavila grčkom dramom – prevodeći i pišući vlastite „varijacije“, najčešće prema Euripidovim dramama. Feničanke su 1987. izvedene na Dubrovačkim ljetnim igrama, Helena 1990. na Splitskom ljetu, Trilogija o Agamemnonu u HNK Zagreb, a Alkestida je nekoliko puta najavljivana na repertoaru nekoliko hrvatskih kazališta i festivala, ali do izvedbe nije došlo. Te su preradbe tiskane u knjizi Pred vratima Hada (Durieux, 1993.). Euripidovoj Alkestidi vratila se još jednom, pa je na Splitskom ljetu 2003. izvedena njezina poljička preradba Alkestide, u napuštenom zaseoku Dubrava Strana, pokraj Tugara.

Osim ovih preradbi, a za potrebe kazališnih izvedbi, prevela je s grčkog još i Euripidove Bakhe, Sofoklove Antigonu i Edipa, te Aristofanovu Lizistratu.

Ivica Boban - redateljica, koreografkinja, scenaristica i autorica kazališnih projekata, redovna profesorica Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1992-94 prodekan je Akademije, a od 2003-2005 pročelnik Katedre za scenski pokret i predstojnica Odsjeka glume. Gost je profesor na New York University - Tisch School of Arts 1997. i članica Europskog udruženja instituta i akademija umjetnosti ELIA. Diplomirala je Školu za ritmiku i ples (1962.) i Akademiju za dramsku umjetnost, odsjek glume (1965). Plesač je i koreograf u Studiju za suvremeni ples (1961 - 1965). Stručno se usavršavala u Moskvi i Lenjingradu na Gitisu (Ruskoj akademiji kazališnih umjetnosti) i u Školi Boljšoj teatra. Koreografkinja, koredateljica i suradnica za mimu i pokret je u više od 80 predstava u zemlji i svijetu. Osnivačica je i umjetnička voditeljica Kazališne radionice Pozdravi, koja je gostovala u 13 zemalja i 82 grada Europe, Srednje i Južne Amerike i igrala je na 45 uglednih festivala u zemlji i inozemstvu. Vodila je šezdesetak kazališnih seminara, akcija, istraživanja, i radionica. Surađivala je s vrhunskim kazališnim djelatnicima - E. Barba, J. Grotowsky, M. Gonzales, E. Ionesco, D. Fo, T. Stoppard, C, Berry, K. Linclater, J. Menzel; sa Školom Jacques Lecoq u Parizu, sa Royal Shakespeare Company u Londonu, s Međunarodnim institutom za marionete u Charleville-Mezieresu (Francuska), Akademijom novog plesa u Amsterdamu.

Najvažnije samostalne režije i autorski projekti: I konje ubijaju, zar ne? 2008. HNK u Zagrebu; Planeta Držić, 2008. Kazalište Marina Držića, Dubrovnik; Babina guica , 2008. HNK Split; Koko u Parizu, 2007. ZKM, Zagreb; Kako misliš mene nema, 2007. Teatar Exit; Moliere, 2007. HNK Varaždin; Octopussy, 2004. HNK u Zagrebu; Nevjesta od vjetra, 2003. HNK u Zagrebu; Četvrta sestra, 2001. Majstorska radionica ADU i Dubrovačke ljetne igre; Orfej, Suzana čista, 2001. Kazalište Marina Držića, Dubrovnik; Tetovirana ruža, 2001. HNK Split; Alma Mahler, 1999. Teatar &TD; Medeja, 1997. Splitsko ljeto; The Beekeeper's Daughter, 1997. Theater Three Collaborative, Theater Row Theater, Off Broadway-New York; Antigona, 1996. HNK Varaždin; Kako sada stvari stoje, 1994. ADU i Teatar &TD; Hamletmaschine, 1993. ADU i Teatar &TD; Hekuba - M. Držić, 1991. Dubrovačke ljetne igre; Muka spasitelja našega, 1991. HNK Split; Rozenkranz i Guildenstern su mrtvi, film T. Stopparda, 1989; Gorke suze Petre Von Kant, 1995. HNK Split; Play Držić, Play Čehov, Povratak Arlekina, (1974-78). Kazališna radionica Pozdravi
Za svoje režije dobila je preko 20 nagrada i odlikovanja u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima i Nagradu hrvatskog glumišta (2001.) te Odlikovanje Predsjednika Republike Hrvatske Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996).