Reces i ja

Zamislite jedno sasvim obično jutro. Dok su vam oči još uvijek snene, čekate vodu u lončiću za kavu da uzavre, palite radio i čujete: - Recesija i dalje baca ljude u depresiju. Gasite radio. Palite televiziju. Čujete iste, neizbježne priče: smrtno stradalih ovoliko, od svinjske gripe oboljelih toliko, cijena benzina narasla, nove poplave, recesija i dalje tjera ljude na prosjački štap, stagnacija, depresija, kriza, rat… Gasite televiziju. Želite malo mira, malo tišine. Zatim čujete buku s ulice - kompresor, trube automobila, zavezani, ljuti psi, kiša. - Tiše! Tiše! - najradije biste vrisnuli, ali to ne radite. Umjesto krika, zatvarate prozor. - Kako bi izgledala slika tišine? - pitate se dok osluškujete zvukove iz susjednih stanova. Netko se upravo tušira, netko drugi usisava, netko treći pak suši kosu. Tko su ti ljudi? Tko su ti vaši susjedi? Pale li i oni ujutro radioaparate i razmišljaju o recesiji? Je li ekonomska kriza i njima sveprisutna u mislima? Zapitaju li se i oni s vremena na vrijeme - utječe li stanje stvari u svijetu na ljudske odnose ili ljudski odnosi utječu na stanje stvari? I dok o svemu tome razmišljate, ne možete a da ne pomislite: - Imamo li mi danas uopće vremena za ljudske odnose? Može li riječ usamljenost danas uopće konkurirati riječi recesija?
I tad vam sine - umjesto razmišljanja o recesiji, treba razmišljati o recesu - otpusnoj molitvi, molitvi koja ide na kraju mise. Molitvi koja bi nas željela vratiti razmišljanju o ljudima s kojima smo svakodnevno okruženi. Zato odlučujete sjesti i napisati priču, a zatim to pretočiti u predstavu: predstavu čija se radnja događa u jednom danu. U tom jednom danu pratit ćete priče vaših susjeda. Pratit ćete ono što je važnije od recesije, a to su lica i naličja međuljudskih odnosa.
Olja Lozica
Jesu li međuljudski odnosi jedino vrijedno što ustvari u našim životima posjedujemo? I koliko su oni vrijedni? O njihovoj nam je trajnosti toliko toga rečeno, o tome koliko krhki postaju u najneobičnijim situacijama, toliko je toga napisano. U ovome tekstu stvari se vraćaju u nulto stanje, prateći onu glasovitu Kunderinu tvrdnju da su važna jedino ona pitanja koja može postaviti malo dijete. Dakle, u ovom se komadu likovi ne prestaju ispovijedati. A kad to čine, bez obzira što su snažno i nepopravljivo uronjeni u traumatičnu gradsku svakodnevicu, u pojedinačne tragedije i žudnje, na sasvim jasan način nalikuju anđelima. Jer, gdje je više istine nego u tragediji, gdje je više ljepote nego u raspadu i gdje se više maše čistim, bijelim krilima nego u plesu s potpunim strancem na zaleđenoj pozornici parka? I zašto toliko žudimo? I kome naše duše doista pripadaju? I jesu li ove suze zbog sreće ili zbog onog drugog, tuge?
Koliko pitanja, koliko rubova na koje smo tako nenadano izbili, koliko potrebe da se nađu odgovori za ono nevino i dobro dijete koje uporno i nepokolebljivo kucka na vrata našeg razuma i naše ljudskosti!
U ovoj smo predstavi svi na ispitu i sve je na provjeri!
Ivica Prtenjača