Stilske vježbe

Pozovimo se na onoga koji je prije ostalih rekao da su Stilske vježbe neka vrst kolumbova jajeta. To je ono što mislimo kad kažemo da je Raymond Queneau pronašao najjednostavniji književni oblik u kojem bi se pokazala sva ograničenja književnog oblika uopće. Njegovo je rješenje veoma efikasno: preko rubova, preko tih granica prelijeva se nadasve živa kolokvijalna rečenica, a uvire rečenica uzvišena i stilizirana. I svaka od njih, uspoređujući se tako, istiskuje nešto više od samih vlastitih svojstava. Čistoća ovakve književne gimnastike (premda s primislima) olakšana je time što je motiv sasvim sveden. Ta ''bilo koja'' tema ima ovdje elemente tramvaja, šešira, vrata, guranja i još ponečeg, a ispričana je na 99 načina.
Dopustili smo sebi izvjesnu slobodu da radnju ambijentiramo u domaću sredinu kako bismo olakšali uživljavanje, premda se već na prvi pogled vidi, a barem nekoliko desetljeća znade, da sa likovima i karakterima ne stoje najbolje (a što se čovjeka tiče najbolje se na brzinu sjetiti one poznate ''stil je čovjek'' i neka nam to bude metar).
Štoviše, naznačili smo i jednu moguću liniju interpretacije događaja koja prelazi preko svih pokušaja uobličavanja da završi u neartikuliranom. Tu će se svatko sjetiti Ionesca.
Ne opravdavajući se zbog toga, drago nam se na ovom mjestu sjetiti Ionescova priznanja da mu je upravo blizina iskustava ovih Stilskih vježbi sa iskustvima pisanja Ćelave pjevačice značila potvrdu vlastitog puta. A Stilske vježbe šire su kao igra čak i od Ionescova teatra, a već i po namjeni sasvim su oslobođene ikakvog odnosa prema kazališnim konvencijama. I tako dalje.
Za katarzu nismo sigurni, ali pretpostavljamo da svatko čuva još barem nekoliko ozbiljnih riječi i nekoliko ozbiljnih stvari da nastave ove vježbe iz dijalektike.

Tonko Maroević