Tartuffeerie

RIJEČ, DVIJE O……KAZALIŠTU
„Sjedio sam u praznoj dvorani kazališta. U mraku se nazirao veliki luster. Odjednom sam osjetio da je to moj dom….“
Tako je Mihail Afanasijevič Bulgakov pisao dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Potpisujem svaku njegovu riječ.
Kazalište jest dom svih onih koji se bave ljudima i koji vole ljude. Dom svima koji rade u njemu i koji ga posje-ćuju.
I zbog toga je Tartuffeerie predstava (i tekst) o kazalištu koje nije puka imitacija života. Teatar je uvijek više od života. Tako se učinilo i meni kada sam kao černaestogodišnjakinja gledala predstavu Škola za žene Molièrea u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu.
Bilo mi je posve glupo govoriti u prozi, nakon stihova koje sam čula sa scene. Tada nisam ni sanjala da ću raditi u tom kazalištu, a još manje da ću i pisati za kazalište.
Iako mi ne pada na pamet uspoređivati se s velikim piscem Bulgakovom, ipak se osjećam njegovim prijateljem jer mi je rad na predstavi „Majstor i Margarita“ 1985. godine definitivno označio moj život i zauvijek ga pove-zao s kazalištem.
Činjenica da mi se krajem mjeseca travnja 2010. godine telefonom javio tadašnji ministar kulture Božo Biškupić, čestitajući mi na drugoj nagradi Marin Držić za dramski tekst u času kad sam stajala ispred rodne kuće Bulgako-va u Kijevu, samo je pojačala vezu s besmrtnim piscem. Ne vjerujem u slučajnosti jer me stalno prati konstataci-ja Wolanda (viteza tame iz Bulgakovljevog najpoznatijeg romana Majstor i Margarita) o tome kako „cigla ni-kome i nikada ne pada slučajno na glavu“, pa zato, za mnom dragi gledatelju! Krenimo zajedno u pustolovinu zvanu kazalište. Nadam se da se nećete razočarati.
Sanja Ivić