Idomenej

RIJEČ REDATELJA

Život je more puno pjene koja se razgrađuje i iznova stvara ljubeći nepredvidivost obale ... Ove riječi Siniše Glavaševića uporno ostaju ono prvo i posljednje što mi pada na pamet kad razmišljam o Idomeneju Rolanda Schimmelpfenniga. I doista ne znam mogu li bolje opisati svoj doživljaj ovog iznimnog dramskog djela i načina na koji koji ono progovara o životu. O životu kao daru. O životu kao obilju. O životu kao nepreglednosti. O životu kao nepredvidivosti. O životu kao strahu. O životu kao prolaznosti. O životu kao snazi. O životu kao nježnosti. O životu kao hladnoći. O životu kao usudu. O životu kao ljepoti. O životu kao pjeni koja se razgrađuje i iznova stvara ljubeći nepredvidivost obale. I, možda najvažnije, o životu kao izboru - na što nas podsjeća činjenica kada je i gdje Siniša te svoje riječi zapisao...

Rene Medvešek

IDOMENEJ - O TRENUTKU JE RIJEČ

Piščeva napomena o onima koje dovodi na scenu kao protagoniste svojega komada vrlo je jednostavna. Schimmelpfenning kaže da se radi o skupini od deset do četrnaest muškaraca i žena, i, kao usput, dodaje: Može ih biti više ili manje. Ta nas skupina asocira na kor grčke tragedije, ali je činjenica da je autor ne naziva korom. Naime, oni nisu, na primjer, građani Krete koji, stoje pred palačom svojega kralja i traže rješenje za svoje probleme, pa otkrivaju, možda, da njihovi problemi imaju svoje razloge u kraljevim postupcima. Ne! Ova skupina nije lice tragične priče o Idomeneju. Ona je “tek“ njezin pripovjedač, promatrač, komentator. Grupa muškaraca i žena različitih naraštaja oni su koji priču rekonstruiraju, pa je zatim analiziraju, da bi je onda na nekim mjestima zaustavljali, mijenjali i tražili njezine nove inačice. Oni “vrte“ priču o Idomeneju kao rubikovu kocku preslažući je na važnim, zglobnim mjestima u više uzročno-posljedičnih kombinacija, ali, očigledno, ne zato jer su otkrili zabavno manipulativni manevar kojim bi nās, svoju publiku, držali u napetosti. Iako često, posebno kad počinju nove scene, koriste scenaristički postupak opisivanja, štur i konkretan, skupina nije stigla iz holivudske tvornice snova. Ona tu uopće nije radi sanjanja. Ona je tu jer se nju tiče priča o kojoj nam pripovijeda. Naratorski se diskurs povremeno transformira u raspravu, da bi je onda skupa s njezinim povodom, pričom, transferirao prema onima kojima pripovijeda. Sugestivnosti radi muškarci i žene, različitih naraštaja, opisuju prizore koje vide u širokim panoramama, zatim se tim prizorima približavaju, ulaze u njih i “kadriraju“ lica koja u tim prizorima proživljavaju dramatične trenutke. Govore nam o njihovim mislima, strahovima, sumnjama. Skupina oponaša i unutrašnje glasove lica, i daje dijaloške naznake, ali nikad ne glumi lica o kojima govori. To im naprosto nije cilj. Schimmelpfenningova skupina, kao i skupina glumaca predstave pred vama, zajednica je koja se ne bavi sobom. Ona je tu radi drugoga, onih o kojima priča i vas kojima priča i tako nudi publici, skupini pred sobom poziv za zajedništvo na osnovi suživljavanja, te intelektualnog i moralnog propitivanja a povodom tragične priče o grčkom junaku Idomeneju.

A Idomenej, onaj kojega je najvažniji suvremeni europski dramatičar Schimmelpfenning odabrao kao lice o čijoj se sudbini govori, ima takve preporuke da se o njemu tragedija mogla napisati i u doba starih grčkih dramatičara. Kako bi nam Aristotel objasnio, razlog je u tome što Idomenej nije bog, ali nije ni običan čovjek; on je po svojoj hrabrosti, ljepoti, odlučnosti, porijeklu i djelima iznad običnih, ali, opet, nije božanski nedodirljiv. Vraća se ovaj znameniti Argonaut iz rata na čelu flote od osamdeset brodova, ali i s iskustvom ljudskog straha, krvavog i znojnog. Kad shvati da bi mogao izgubiti život u oluji, u trenutku kad je nadomak Krete, poludi od straha i zaklinje se nekom, samo njemu čujnom glasu, da ako mu bude pošteđen život, i život ljudi na njegovom brodu, da je spreman žrtvovati prvo živo biće koje sretne na obali. Pisac ne nudi u ovoj priči nikakvu božansku prisutnost, da se na primjer Idomenej obratio Posjedonu, ili nekom drugom bogu, ili bog njemu. Pisac nudi jednostavnu i očajničku svedenost čovjeka na trenutak preživljavanja.

I o tom trenutku je u Schimmelpfenningovu Idomeneju riječ. Naime, čovjek koji je otišao u ratni pohod, koji je, saznat ćemo, tamo ubijao i dao ubijati nevine, palio i dao spaliti grad, provaljivao i dao provaljivati u domove, poveo u ropstvo žene i muškarce, poslije jedno desetljeće dugog ratnog iskustva, u trenutku smrtnog straha za svoj život prestaje biti vojskovođa, kralj i junak, i postaje ono što jest – uplašeno, bezobzirno i egoistično biće. Pripovjedači se (u tom trenutku prvi put!) čude, pitaju, komentiraju: zašto se u tom trenutku čovjek s takvim životnim iskustvom nije smirio i pomirio nego je odabrao nedostojno urlanje, a zatim nešto s druge strane savjesti – “robnu“ razmjenu: svoj život za tuđi život. Razlog se da tražiti u tome što Idomenej nije običan čovjek, a nije ni bog. On je onaj koji kad griješi, griješi u velikom stilu, pa će zato i posljedice greške biti – velike. Sudbina će mu se naceriti u lice poslavši na obalu sina Idamanta i poručiti mu: kad nisi do sada razumio da je život dar sad ćeš propatiti krvavim znojem ne bi li to napokon shvatio.

Od trenutka iskrcavanja počinju se umnožavati verzije priče, kako nam to pripovijeda skupina. U osnovi postoje dvije verzije (onu ako je otac ubio sina, onu ako ga nije ubio), ali svako sljedeće fabulativno raskršće nudi još verzija. U njima se otvaraju brojni motivi i teme kao što su rat, osveta, savjest, nevjera, roditelji i djeca. No, svi se oni slijevaju u jedan lijevak. U njemu je čovjek, Idomenej, suočen s trenutkom u kojem je bio ne-čovjek i zato završio na obali smrti, ili života, svejedno, gdje mora naučiti prvu i posljednju lekciju. O životu kao daru.

Lada Martinac Kralj