Kontra progresa

Biti protiv svega može biti znak hrabrosti kao i ludosti. Esteve Soler (1976), jedan od najzanimljivijih suvremenih katalonskih dramskih pisaca, izgleda da uopće ne brine u koju ćemo ga kategoriju svrstati. On, dapače, od tzv. stupova suvremenog društva pravi trilogiju u kojoj redom piše Protiv napretka, Protiv ljubavi, Protiv demokracije, i svaki put biva prevođen i igran na sve više jezika. Neki kažu zato jer lucidnim poetskim jezikom otkriva burlesknu stranu objektivno monstruoznih stvari, ili čak zastrašujuću stranu naoko plauzibilnih stvari, nad kojima se počnemo smijati pa zanijemimo, ili obratno. U njegovim fantastičnim, naoko nepovezanim scenama, smrt i komedija, humor i horor hodaju združeni i pričaju nam jednostavne, čudne, arhetipske i nezaboravne priče koje kao da su izašle iz Hada naše svakodnevice o kojoj inače imamo najljepše mišljenje. Soler nesvakidašnjom snagom iz banalnosti prodire do uznemirujućeg koje ima univerzalnu dimenziju, pa je to prepoznala i kritika dodjeljujujući mu uz mnoge druge i Nagradu Godot. No, u njegovom poretku stvari najvažnija je publika: “Promašio sam ili pogriješio samo onda - reći će Soler - ako publika nakon moga komada iziđe ravnodušna!“ A da se to ne bi dogodilo pobrinut će se, naravno, i prevoditeljica i redateljica Kontra progresa Nenni Delmestre.