Glorija

Glorija je kroz čitavo svoje trajanje dokazivala i pokazivala svoju suvremenost svakom vremenu kroz koje je prošla. Činila je to zahvaljujući višeslojnosti dramskog teksta koji je baš zato mogao odgovoriti uvijek novim, različitim okolnostima osiguravajući tako kvalitetan dijalog s vremenom iscrpljujući sretne i manje sretne mogućnosti različitih interpretacija. Ta priča smještena u jednu otočku, dakle relativno izoliranu župu, priča je o pokušaju mladog svećenika da u krizno poratno vrijeme lažnim «čudom» učvrsti poljuljanu vjeru. Stoga časnu sestru Magdalenu, a bivšu cirkusku umjetnicu Gloriju, stavlja na oltar u crkvi umjesto Bogorodičina kipa. Ali očekivano «čudo» prometnut će se u neuspjeh, odnos don Jere i Glorije u ljubav čija nemogućnost i okrutnost vraća Gloriju nazad u cirkus gdje i pogiba. Osudivši svojim skokom u smrt svaki dogmatizam i totalitarizam.

Danas pak, Glorija oslobođena bilo kakvih ideoloških predznaka, ali uvjerena u nemoć svake ideologije, prepoznaje i ovo vrijeme, vrijeme koje mi tako rado zovemo našim, kao vlastito - dokazujući svoju nedvojbenu pripadnost suvremenom upavo postavljanjem pravih, ključnih pitanja našeg doba. A to je prije svega pitanje identiteta i sposobnosti da se (ne)izborimo za nj, zatim pitanje da li je u ovome danas koje je ostalo zakinuto za bilo koju vrst Utopije ljubav uopće moguća (kako ona romantična kakva se rađa između Glorije i don Jere, tako i ona u obitelji koja također ne odolijeva: ona Glorije i njenog oca), te pitanje manipulacije nemoćnim pojedincem od strane zatvorenih moćnih sustava.

Ovaj dramski mirakul u šest slika, kako ga je sam autor podnaslovio, upravo je sjajan teatarski izazov redateljskoj poetici Damira Zlatara Freya. Frey snažnim slikama, tu dramu otvorene strukture prostora izmješta likovno i značenjski u teatarsko mjesto zaigranosti i zapitanosti gdje se ponajprije poseže za onim ludističkim elementima ove drame. Otvarajući pri tom «Gloriji» i vrata budućih vremena.

Željka Udovičić Pleština, dramaturginja