Sicilijanska večernja

Sicilijanska večernja opera je u pet činova Giuseppea Verdija. Napisana izvorno na francuskom praizvedena je u pariškoj Operi 1855, no kasnije ju je Verdi preradio na talijanski i u toj je verziji danas poznatija i izvođenija. Poslije prve, francuske verzije Don Carlosa to je najduža Verdijeva opera. Libreto se temelji na povijesnom događaju, uspješnoj pobuni Sicilijanaca na Uskrs 1282. protiv tiranije francuskog kralja Karla Prvog koji je Sicilijom vladao od 1266. Sicilijanska večernja pripada žanru grand opéra, žanru koji je svoje zlatno doba imao u Parizu u razdoblju između 1830. i 1850. Obično su to bile opere u četiri ili pet činova napisane za brojnu solističku podjelu i velike orkestre, predviđene za raskošne inscenacije s bogatom i spektakularnom scenografijom i libretom koji se obično temeljio na dramatičnim povijesnim događajima. Drugi je to Verdijev operni naslov napisan u tom, u onodobnoj Francuskoj prevladavajućem, stilu nakon što mu je opera Jerusalem (adaptacija njegovih Lombardijaca) s velikim uspjehom praizvedena u Parizu 1847.

Francuski libreto Sicilijanske večernje napisali su Charles Duveyrier i Eugène Scribe još 1838. za Donizettijevu operu Vojvoda od Albe. Stoga, kada ga je Verdi 1854. pristao uglazbiti, libreto je bio skoro dva desetljeća star, a grand opéra kao operni stil nije više u Parizu bila tako popularna i pomodna kao prije. Opera na praizvedbi nije doživjela velik uspjeh. Verdi je 1863. pokušao „oživjeti“ izvornu, francusku verziju opere revidirajući neke uloge za izabrane pjevače, no nakon nekoliko izvedbi Les vêpres siciliennes iščezla je s pariškog repertoara.

Kao i kasnije u slučaju Don Carlosa, francuski libreto Sicilijanske večernje ubrzo je prepjevan na talijanski. Učinio je to, pod Verdijevom supervizijom, pjesnik Ettore Caimi. Talijanska je verzija opere prvotno nazvana Giovanna de Guzman. Svjestan kako bi mu, zbog tadašnje političke situacije u Italiji, ne bi bilo moguće radnju smjestiti na Siciliju, mjesto radnje postao je Portugal pod španjolskom vlašću 1640. Ova je verzija svoju prvu izvedbu imala u Parmi u Teatro Regio godine 1855. Iz opere je izbačen 30-minutni balet koji je bio konvencija pariške opere tog vremena.

Po ujedinjenju Italije 1861. i talijanska je verzija zadobila svoje izvorno ime I vespri siciliani, odnosno Sicilijanska večernja. Danas se talijanska verzija izvodi mnogo ćešće od one francuske, no riječ je o naslovu koji se rijeđe sureće na svjetskim opernim pozornicama. U tekućoj sezoni (od rujna 2012. do rujna 2013) Sicilijanska večernja bit će izvedena 41 put, u devet različitih inscenacija u svega osam svjetskih gradova: Ateni, Beču, Bilbau, Brnu, Budimpešti, Frankfurtu, New Yorku i Splitu.