Šišmiš

Strauss ml. je Mozart svojeg vremena

Intervju s dirigenticom Nadom Matošević Orešković
Razgovarao: Siniša Vuković

Ovo nije Vaš prvi dolazak u Splitsku operu, u njoj ste radili Paraćevu Juditu, no je li konkretan angažman Vaš prvi susret s ovom vrstom glazbe?

S operetom Šišmiš upoznala sam se još 1998., kad je postavljana u HNK Ivana pl. Zajc u Rijeci. Sviđa mi se ta vrsta glazbe, pogotovo Straussa mlađeg, koji je blizak široj publici, dakle ljudima koji se i ne bave profesionalno glazbom. Da se u ovoj vrsti glazbe osjećam jako dobro osjetila sam još na Muzičkoj akademiji gdje sam se vrlo intenzivno družila sa Straussovim djelima. Nikad neću zaboraviti koncert s Akademijinim orkestrom kad smo radili Kaiser-valzer. To je velika skladba, zaokružena, samostalna… To nije tek jedan u nizu valcera, već on ima vrlo zanimljivu formu s dugačkim uvodom, zatim uobičajenim valcerom, pa onda prekrasnom codom na kraju. Bavljenje njegovom kompleksnom strukturom, stilom u kojem se ostvaruje (odabir štriha, odabir tona, stvaranje cjelovitog zvuka…), omogućilo mi je da upoznam njegovu glazbu iznutra.

Može li se reći da je Kaiser-valzer, zapravo, neka vrsta etide za osvajanje partiture Šišmiša?

Može. Apsolutno. U međuvremenu sam dirigirala mnogo novogodišnjih koncerata i upoznala sam zaista velik repertoar glazbe iz cijele obitelji Strauss. I to ne samo valcera, nego i drugih skladbi: polki, marševa, galopa…

Je li različit dirigentski pristup "klasičnom" opernom djelu od pristupa operetnom?

Dirigentski pristup uglavnom je isti, ali se mogu vidjeti stanovite razlike u konačnom proizvodu. Jer pjevači u opereti moraju biti podjednako dobri i kao pjevači i kao glumci. I, dakako, kao plesači, ovisno o zahtjevnosti koreografije u određenoj predstavi. Naći tako kompletne izvođače, upravo je ono što je najteže u postavljanju neke operete. Inače, za Šišmiša mnogi smatraju da je opera među operetama. Najviše zbog velikih zahtjeva u pjevačkim ulogama, to jest samog vokalnog zapisa u notnom tekstu. Upravo o podjeli među solistima najviše ovisi koju će kvalitetu i razinu predstava postići.

Koji su glavni akcenti Vašeg čitanja ove Straussove partiture?

Oduvijek je postojalo pitanje koliko svi mi što smo rođeni izvan tog svijeta možemo uopće pogoditi taj stil, koji je toliko blizak i toliko u krvi Beču i Bečanima. Nekima to bolje uspijeva, nekima manje. Trudim se približiti tom stilu, biti što bliža originalu; pokušavam unutar samog teksta naći one akcente koji neće biti nametnuti, koji će od svakog izvođača dolaziti iznutra.

Koje mjesto, po Vama, pripada Šišmišu u odnosu na ostala djela istog žanra?

Ne bih željela podcijeniti niti jednu drugu operetu, ali Šišmiš je svakako broj jedan! I po popularnosti, i po zahtjevnosti, i po kvaliteti kojom je pisana ne samo glazba, nego i orkestracija, ali i po načinu kako je provedena dramaturgija djela u cjelini.

Pripada li partitura Šišmiša "lakim notama", kako se može pročitati u tekstovima pojedinih muzikologa i teoretičara glazbe, ili je posrijedi opus neporecive estetske vrijednosti?

U svakom slučaju opereta Šišmiš posjeduje iznimnu glazbenu vrijednost. Čak bih se usudila kazati da je Strauss u svojem vremenu ono isto što je Mozart bio u klasicizmu - u smislu preciznosti, transparentnosti, ljepote, točnosti koju iziskuje izvođenje njegove glazbe. Iako konačan dojam mora biti ležeran i zabavan, to ne znači da su same note "lagane" ili da su površne.

Koje su osobitosti ove splitske produkcije Šišmiša u odnosu na one s kojima ste se do sada susretali?

Ovo je jedan moderniji pristup sceni, kostimu i režiji, ponešto različit od onih uobičajenih koje smo gledali. Prisutan je značajan pomak u kostimima i vizualizaciji, dakle u vremenu, ali u glazbi ne može biti nikakvih izmjena. U glazbenom smislu držala sam se onoga što sam već prije nastudirala. Bilo je jedino nekih sitnih prilagodbi koje su uvijek potrebne, ovisno o solistima koji se mijenjaju ili koji su međusobno glasovno različiti.