Ernani

Nakon grandioznih opera Nabucco i Lombardijci, Verdi je tražio drugačiju vrstu drame, koja se odvija brže i temelji na žešćim strastima; za takvu mu je bio potreban izrazito romantični predložak kakav je i pronašao u tragediji Victora Hugoa.

S Ernanijem Verdi se odlučno odmaknuo od uzvišenih briga i patnji naroda i zajednica te okrenuo svijetu strasnog individualizma. Gledano glazbeno-scenski, njegova se pozornost koncentrira na mogućnosti glazbene karakterizacije, a posebno - u okviru dramske situacije u kojoj se trojica muškaraca udvaraju jednoj ženi - na izražajne kvalitete muških solističkih uloga. No Verdi ne bi bio Verdi kad ne bi postigao i više od planiranog. Jer Ernani stvara arhetipski uzorak za cijelu opernu tradiciju: tenor je mladenački ljubavnik koji pati, bas je stari bezobrazni egoist, a najupečatljiviji bariton, kao psihološki najsloženiji tip, u razdoru je između nježnosti i nasilja, između vlastitih prohtjeva i idealističkih nagnuća.

Ernani postavljaju maestro Lipanović i redatelj svjetskog ugleda Giancarlo del Monaco. U naslovnoj ulozi izmjenjivat će se tenori Domagoj Dorotić i Roberto Iuliano, u jednoj od najtežih uloga dramskog koloraturnog soprana splitska će publika ponovno moći uživati u sopranu svjetski poznate Lane Kos. Velika uloga španjolskog kralja Karla V. pripast će Ventseslavu Anastasovu, a u jednoj od najboljih verdijanskih basovskih rola pojavit će se nacionalni operni prvak Ivica Čikeš.