Nikola Šubić Zrinjski

“Postoje opere i postoji Zrinjski“
Sumnjam da je uopće moguć susret sa Zrinjskim iz kojeg bismo izašli potpuno neokrznuti. Moje prvo redateljsko suočenje s tom operom, u Zagrebu 1994, uz sve druge okolnosti dodatno je bilo obilježeno činjenicom da sam ga na neki način naslijedio od Vlade Habuneka, učitelja kojemu sam dugo asistirao, a bez kojega smo, nažalost, ostali u ljeto te godine. Bile su to godine u kojima je Zrinjski značio i puno više od samog kazališnog čina, i to se, naravno, vidjelo na samoj premijeri, a i kasnije. Uz novu redakciju i spektakularnu opremu, pamtim publiku koja dugo nije htjela van iz kazališta, pamtim da je čak i Tomislav Neralić, koji je igrao Sulejmana, kad smo jednom prilikom ponavljali “u boj, u boj“ stajao sa strane i pjevao...
Naravno, Zrinjski je uvijek imao neku svoju dodatnu priču, jer, kako je svojedobno rekao Boris Papandopulo: “Postoje opere i postoji Zrinjski“, on je, uvijek, nešto više! Utoliko mi je draže što sam imao sreću dvije naše najsnažnije nacionalne opere, Eru i Zrinjskoga, postaviti u naša tri nacionalna kazališta: Zagrebu, Rijeci i Splitu, što je svakako neka osobita čast.
Zrinjski je, s prekidima, dugo ostao na repertoaru zagrebačkog HNK. U jesen 2005. imali smo riječku premijeru, a onda i zagrebačku obnovu u jesen 2010.
U cijelom tom razdoblju, uključujući ovo najnovije postavljanje u Splitu, na Zrinjskom sam radio s više od šez-deset solista, što govori o još jednoj dimenziji naše operne scene - njezinoj iznimnoj vitalnosti, unatoč činjenici da smo mala zemlja koja se bori s brojnim nedaćama.
Mislim da moj Zrinjski dugo ostaje na repertoaru jer je rađen na vrlo jednostavan način, s maksimalnim poštova-njem izvornika i skladatelja, s detaljima koji na neki način određuju svaku sliku, smještajući je u poznati nam romantičarski okvir. K tome, volim naglasiti kako to nije samo nacionalna priča o herojima koji su pobijedili i zaustavili Turke ispod Beča. To je istodobno i priča o nekoj Jeleni koja je zaljubljena djevojka i htjela bi se udati za svog dragoga, ali zbog viših ciljeva mora ostaviti svoj život i žrtvovati ga kao neka neumitna kolateralna žrtva. To je priča i o drugim takvim junacima, koji su prisiljeni “bistriti“ visoku politiku i završiti tužno i ano-nimno.
Naravno da danas ne možemo više Zrinjskome pristupati iz konteksta domovinskog rata ili rata uopće. Niti bih volio da ga tako više moramo gledati, niti bih volio da poklič “u boj, u boj“ bude išta više nego boj za očuvanje naše kulture i tradicije.
Kamo sreće da se više nikada ne bude morala ova predstava igrati kako bi se dizao moral vojnicima. Bit će do-voljno što smo ponosni na to da imamo zaista jednu izvanredno napisanu, čak vrhunsku operu, sa sjajnom glaz-bom koja nas s jedne strane podsjeća na određena zbivanja u povijesti, a s druge strane nam govori i o licima, i o vremenu, i o nekom unutrašnjem njihovom životu i svijetu, na način na koji je to danas primjereno.
Krešimir Dolenčić