Andrea Jelavić - solistički koncert

GAUBERT - MUCZYNSKI - DUTILLEUX - PROKOFJEV
Orijentiran od djetinjstva na flautu, Phillipe Gaubert (1879-1941) solističku karijeru flautista počinje već s 15 godina. Međutim, njegovi interesi sežu dalje, pa je uspješan i kao dirigent, skladatelj i pedagog. Osvojivši prvu nagradu flautističkog natjecanja na Pariškom konzervatoriju, nastavlja sa svojim profesorom, slavnim Paulom Taffanelom, raditi na Méthode complète za flautu, studijskom programu za flautiste, a kasnije će kao profesor pridonijeti širenju repertoara flaute uvodeći u studijske i koncertne programe u to doba gotovo zaboravljena djela Bacha, Mozarta, Glücka, Händela i drugih, bez kojih je danas izvođačka praksa gotovo nezamisliva. Kao glavni dirigent Opere i Orkestra Pariškog konzervatorija u razdoblju između dva svjetska rata, igra važnu ulogu u izvođenju i promoviranju bogatog niza djela suvremenih i skladatelja ranijih razdoblja. Gaubert je ostavio za sobom ne samo znatan broj skladbi za flautu, već i opere, balete, orkestralna djela i pjesme. Njegov glazbeni stil čvrsto je vezan uz francusku tradiciju. Unatoč poznavanju novih europskih glazbenih trendova prvih desetljeća 20. stoljeća, Gaubert se zadržao na tragu Fauréa i Dukasa,a asimilirajući dijelom stilske inovacije Debussyja i Ravela, skladao je glazbu živopisnog harmonijskog jezika, elegantnih melodijskih linija i briljantnih rapsodičnih pasaža. Skladba Nocturne et Allegro scherzando nastala 1906. godine pridržava se standarda koji je postavio Fauré svojom Fantazijom za flautu i klavir, skladanom na Taffanelovu narudžbu kao komad za natjecanje na Konzervatoriju. Gaubert, premda koketira s nešto suvremenijim tonom, ostaje blizak starijem akademskom modelu prema kojemu je bitno bilo pokazati sve mogućnosti instrumenta, a izvođačevu virtuoznost staviti na kušnju.
U društvu s Aaronom Coplandom, VIrgilom Thompsonom i Walterom Pistonom, Robert Muczynski (1929-2010) pravi je predstavnik novog američkog kompozicijskog stila kojega ovi skladatelji ustanovljavaju tijekom srednjih desetljeća 20. stoljeća. Jasnoća, ekonomičnost, transparentan slog i nepretencioznost glavne su odlike Muczynskijevog u osnovi neoklasičnog glazbenog jezika, koji se možda najviše oslanja na Bartókov uzor. Veći dio karijere Muczynski je proveo radeći izvan glavnih glazbenih centara, tako da je njegova glazba vrlo sporo dopirala do izvođača, ali se do danas ustalila na repertoaru mnogih glazbenika. Muczynski je najzapaženiji na području komorne glazbe, pokazujući poseban afinitet za klavir i puhačke instrumente. Sonata za flautu i klavir skladana 1961., s kojom je osvojio prvu nagradu na Međunarodnom skladateljskom natjecanju u Nici, jedno je od njegovih najizvođenijih djela. Njezinoj popularnosti pridonio je legendarni flautist Jean-Pierre Rampal koji je odmah uočio kvalitete skladbe i uvrstio je u svoj repertoar. Među efektnim notama, snažno naglašenim nepravilnim mjerama i puno ritamskih zavrzlama, dade se raspoznati tipična američka sklonost drami, a ono što je sam skladatelj u njoj želio iskušati bilo je, kako je sam rekao, vidjeti može li se zaobići slatkast ton i klišeizirane figure i otkriti snažnu stranu flaute.
Henri Dutilleux (1916) nesumnjivo je jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja 20. stoljeća prepoznatljivo individualnog glazbenog jezika. U želji da se iščupa iz korijenja u koje su Debussy i Ravel uspjeli zaplesti mnoge svoje nasljednike u Francuskoj i izvan nje, Dutilleux se okrenuo nefrancuskim utjecajima, Bartókovim metodama glazbene organizacije, njemačkom konceptu gradnje velikih oblika, jazzu, ranoj glazbi, itd., tražeći svoj način da se odmakne od tonaliteta. Međutim, bilo je to tek nakon što je skladao Prvu sonatu za klavir, kada su mu bile 32 godine. Nju je proglasio svojim prvim opusom, a gotovo svega onoga što je skladao prije nje se odrekao. Među njima je bio niz skladbi za puhačke instrumente, koje je skladao na narudžbu za natjecanja na Pariškom konzervatoriju. Jedna od njih bila je i Sonatina, za flautu i klavir, skladana 1943. godine, koja zaista dokazuje da se i on zamalo uhvatio u mrežu sveprisutnih ravelovsko-debussyjevskih izmaglica. Unatoč odricanju od nje, i unatoč, kako je smatrao, njezinom neoriginalnom glazbenom jeziku, Sonatina svojim ledenim arabeskama i distanciranom emocionalnošću ostaje omiljenim izazovom za svakog flautista.
Sonata za flautu i klavir Sergeja Prokofjeva (1891-1953) svojim je oblikom, izrazom, majstorskom lakoćom kojom je skladana, jedan od najljepših i najtransparentnijih primjera neoklasičnog stila svog tvorca. Započevši karijeru kao student, Prokofjev je zagrebao preko ruske romantične tradicije i odgurnuvši je do točke iskvarenosti i karikature vrlo se brzo našao na putu modernosti 20. stoljeća. Kao i mnogi njegovi zemljaci nakon Oktobarske revolucije napustio je Rusiju, ali joj se vratio dvadesetak godina kasnije. Njegov urođeni tradicionalizam i neoklasični stil njegove glazbe, za čije je stvaranje dobrim dijelom sam zaslužan, pomogli su mu da odigra vodeću ulogu u sovjetskoj kulturi, na čije je zahtjeve za političkim angažmanom jednostavnošću glazbenog izraza s lakoćom odgovorio, ne gušeći pritom vlastitu kreativnu energiju. Sonata za flautu i klavir ratno je djelo, koje je skladao za vrijeme boravka na Uralu 1943. godine. U to doba, tijekom ratnih godina, stvarao je djela koja su imala propagandnu svrhu, a s druge strane sve se više posvećivao komornoj glazbi. Sonata ničim ne odaje ratnu klimu u kojoj je Prokofjev živio. Odlikuje je zaigrana elegancija, vedre, živahne i ponekad nostalgične melodije okićene duhovitim ukrasima, začinjene “krivim“ notama u harmoniji, vratolomni vrtlozi tonova koji ne daju oduška ni flautistu ni klaviristu. Sonatu je na nagovor velikog violinista Davida Oistrakha Prokofjev kasnije transkribirao za violinu.
______________________
Flautistica Andrea Jelavić rođena je 1986. godine u Splitu. Flautu počinje svirati sa šest godina. Osnovno i srednje glazbeno obrazovanje, uz klasičnu gimnaziju, stekla je u glazbenoj školi ''Josip Hatze'' u Splitu u klasi profesorice Snježane Bosotine. Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi profesorice Marine Novak diplomira s odličnim uspjehom 2008. godine. Školovanje nastavlja u Francuskoj. Upisuje glazbeno usavršavanje na Ecole de musique agréée ( Niveau Superieur ) u Metzu u klasi profesora Gaspar Hoyosa gdje osvaja Premier Grand Prix. Završava i studij francuskog jezika na Ecole des mines u Nancyu i dobiva međunarodnu diplomu francuskog jezika (DELF B2 ).
Pohađala je majstorske tečajeve kod svjetski poznatih glazbenika i pedagoga : G. Hoyos , P. Y. Artaud, H. Schmiesser, J. Ostry, F. Karimi, F. Renggli, M. Debeljak...
Između 1996 i 2004. pet puta osvaja prvu nagradu na Regionalnom natjecanju učenika i studenata glazbe. 2003. Godine osvaja prvu nagradu na natjecanju '' Daleki akordi''. 1996. i 1998. Godine osvaja treću nagradu na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa, a 2000. I 2002. godine osvaja kao prvoplasirana drugu nagradu. Sudjelovala je na međunaradnom natjecanju Friedrich Kuhlau u Njemačkoj (Uelzen) u sastavu duo flauta. Sudjelovala je u projektu Muzičke akademije u Zagrebu za operu L'elisir d'amore koji je dobio Rektorovu nagradu.
Već od šeste godine održava koncerte diljem Hrvatske (Split, Dubrovnik, Makaraska, Rijeka, Zagreb, Bjelovar, Varaždin, Grožnjan...), u Sloveniji, Austriji, Grčkoj , Francuskoj.
Na drugoj godini studija održava solistički koncert u HNK Split. Posljednje četiri godine održava koncerte u sklopu Splitskih glazbenih večeri (kao solo flautistica i u komornim sastavima: duo flauta, kvartet flauta, duo flauta-kontrabas, kvartet dvije flaute,viola i violoncello i trio flauta,violina i violončelo). Godine 2006. snimala je i glazbu za hrvatski film Duh u močvari. Godine 2008. predstavljala je u sklopu komornih sastava Hrvatsku i Muzičku akademiju u Zagrebu na međunarodnom festivalu Flute Meetings u Grčkoj. Svirala je i na prvom MAG festivalu komorne glazbe u Splitu u rujnu 2010. U studenom 2010. godine održala je solistički koncert u Beogradu, a u prosincu solistički koncert u dvorani 'Vatroslav Lisinski' u Zagrebu na tribini Darko Lukić.
Tijekom cijelog studija svirala je u Simfonijskom orkestru Muzičke akademije u Zagrebu. Surađivala je s Hrvatskim komornim orkestrom. Od listopada 2010. godine član je Orkestra Opere HNK Split.
Zoran Velić rođen je 1985. u Splitu, a osnovnu i srednju glazbenu školu Josip Hatze završio je u Splitu u klasi prof. Kosovke Čudine. Diplomirao je 2008. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Đorđa Stanettija i gostujućeg profesora K. H. Kämmerlinga, kod kojega je završio i postdiplomski studij na akademiji Mozarteum u Salzburgu. Od siječnja 2010. radi kao profesor klavira u glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu.
Apsolutni je pobjednik natjecanja Daleki akordi u Splitu 1996. i 1998. Na državnom natjecanju u Dubrovniku prvoplasiran je 2002. i 2005. Na međunarodnom natjecanju Etide i skale 2002. godine osvojio je prvu nagradu, posebnu nagradu udruženja hrvatskih skladatelja, te Nagradu grada Zagreba kao apsolutni pobjednik. Pobjednik u svojoj kategoriji je i na natjecanju Zlatko Grgošević u Zagrebu 2000. i 2002. U glasovirskom duu s Marinom Limićem apsolutni je pobjednik na natjecanju u Vinkovcima 2001.
Velić je održao brojne koncerte diljem Hrvatske: od nastupa na memorijalu Darko Lukić, Samoborskoj glazbenoj jeseni, Donatskim večerima u Zadru, preko diplomskog koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, do koncerta u splitskom HNK i foyeru, te maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu...