Koncert za violu i glasovir

Posljednje godine karijere Roberta Schumanna (1810-1856) bile su stvaralački vrlo intenzivne. Pedesetak djela koja sklada od dolaska u Düsseldorf 1850. pa do preseljenja u Endenich 1854. godine, žanrovski raznolika, od solo pjesme, preko komorne, koncertantne i simfonijske glazbe, do crkvene i oratorijske, rekapitulacija su njegova cjelokupnog rada i slika osebujne i mnogostrane ličnosti. Kasnom dijelu opusa pripadaju i Slike iz bajke, Märchenbilder, za violu i klavir op. 113, ili u autorovoj alternativnoj verziji za violinu i klavir. Skladane su u ožujku 1851. godine, za violinista i dirigenta, kasnije prvog Schumannovog biografa, Wilhelma Josepha von Wasielewskog. Četiri slike iz bajke, četiri karakteristična komada iz opusa 113. smještaju se kronološki između dvije Schumannove violinske sonate, ali umjesto da u njima pronađemo konfliktni osjećajni svijet koji mnogi prepoznaju u Schumannovim kasnim djelima, u ovim slikama odjekuju natruhe nježnosti i svijeta mašte, sličnog onome iz skladbi za klavir nastalima dvadesetak godina prije. Doduše, vrijeme koje je proteklo a možda i nagovještaj duševne bolesti koji nagriza Schumanna i koji će ga za koju godinu oteti životu, šara ove naizgled lake komade osjećajem nemira i tlapnje koji izviru možda iz melankoličnih melodija u prevladavajućem d-molu, koje kao da se vrte u krug i unatoč odvažnim modulacijama i elegantnom pokretu u prvom stavku (Nicht schnell / Ne brzo) nužno vraćaju u svoje molsko ishodište. Ista želja za bijegom prisutna je i u razgradnji početnog optimističnog motiva drugog stavka (Lebhaft / Živahno) koji izbjegava vratiti se u svoju akcentima omeđenu čahuru. Bogata tekstura užurbanih nota trećeg stavka (Rasch / Brzo) u prigušenoj dinamici uspijeva nakratko naći zaborav u salonskom prizvuku središnjeg dijela, ali tu lijepu sliku uskoro metu brzi pasaži gudačkog instrumenta praćeni nesmiljenim udarima klavira. Kao da se mir pronalazi tek u blagoj melodiji posljednjeg stavka, koja će nam dokazati da durska terca u sebi nosi potencijal prave melankolije (Langsam, mit melancholischem Ausdruck / Polagano, s melankoličnim izrazom) .
Australijski skladatelj i klavirist Arthur Benjamin (1893-1960) najpoznatiji je po žanrovski "lakoj“ glazbi koju je skladao za film, ili popularnoj melodiji skladbe Jamajkanska rumba iz 1938. godine. Benjamin je međutim imao klasičnu naobrazbu iz kompozicije, koju stječe na Kraljevskom konzervatoriju za glazbu u Londonu, na kojem će i sam predavati. U mnogim njegovim skladbama prisutan je utjecaj plesne latinoameričke glazbe, kao i tradicionalne i suvremene engleske i francuske glazbe. U skladbi Le tombeau de Ravel (Ravelov grob, 1958) Benjamin odaje počast francuskom skladatelju Mauriceu Ravelu, dajući joj naziv na način na koji je Ravel počastio Couperina skladbom Le tombeau de Couperin, i strukturu gradeći po uzoru na Ravelove Valses nobles et sentimentales, podnaslovivši djelo Valses-caprices. Skladba građena od više odjeljaka - Introduzione; Allegro molto; Poco lento; Presto, volante; Andante, semplice; Allegro, vigoroso; Allegro, preciso; Finale, non troppo allegro - izvorno je pisana za violu i klavir te posvećena violistu Williamu Primroseu. Ali, nagla gluhoća Primrosea, prisilila je Benjamina da transkribira dionicu viole za klarinet, te je skladba svoju praizvedbu doživjela u toj verziji.
Sonata za violinu i klavir (1992) Frane Paraća (1948) potječe iz stvaralačkog razdoblja kada je skladatelj već dobrano zakoračio u "anti-modernost“, nakon što je već skladao brojna djela u kojima je očita tendencija za oživljavanjem tonalnog u glazbi (što Parać, zapravo, čini vrlo rano u odnosu na postmodernistički trend u svijetu, priklanjajući se milozvučnom kroz minimalizam već sa skladbom za glasove Collegium vocale iz 1979. godine).
Međutim Paraćev povratak ljepoti zvuka i emocionalnosti glazbe odiše simptomima postmoderne, koju od estetičkog izvorišta, tj. ugrubo sve autentične tonalitetne glazbe, odvaja jaz, distanca nastala iskorakom u atonalitet u stilovima 20. stoljeća, tako da nova ljepota i nova emocionalnost ostaju prikraćene za iskustvo prvog koraka, i postaju samo izmučeni odjek onoga što je bilo. U Sonati se dakako čuju ti simptomi jer atraktivan glazbeni materijal ne doživljava pravi rad, već samo postavljanje kroz određeni vremenski okvir, djelujući kao zamagljena slika iz koje proviruju obrisi nekog harmonijskog slijeda, ili nešto što se čini kao dio melodijskog luka, ali odmah hlapi u prozračnom glazbenom tkivu u kojem je stalna jedino zaustavljenost.
Paul Hindemith ( 1895- 1963) Sonatu za violu i klavir op. 11 br. 4 sklada 1919. godine, iste godine kada kao svoj instrument odabire violu umjesto violine, koja je dotada bila njegov primarni instrument. U isto vrijeme njegov će stil doživjeti razvoj u smjeru ekspresionizma i tzv. "novog objektivizma“. Međutim, u Sonati op. 11 br. 4 prepoznaje se malo od kompozicijskih tehnika karakterističnih za Hindemithov kasniji stil, poput ritamski i metrički uniformirane strukture, ili striktnog kontinuiranog glazbenog pokreta koji određuju ritam i mjera kao primarni glazbeni elementi. U ovoj skladbi još su jako prisutni odjeci kasnoromantičnog stila, a Hindemithovo tek započeto traganje za originalnim izrazom vidljivo je i u neprikrivenim utjecajima Claudea Debussyja, Richarda Straussa ili Charlesa Ivesa. Najneobičniji aspekt Sonate njezina je trostavačna struktura: Fantazija, Tema s varijacijama i Finale s varijacijama. Početni stavak žubori mekanim harmonijama, odražavajući ranije predratno razdoblje, s izmjenama bogatih akorda i kompliciranih klavirskih figuracija, te lijepih tonova i trilera za violu, koji će se potpuno izgubiti u kasnijem Hindemithovom stilu. Kratka kadenca vodi u prvi mali niz varijacija s temom koja nosi prizvuk melodije narodne pjesme, ali u razradama Hindemith se odmiče ka cjelotonskom nizu kao i uporabi blage politonalnosti. Posljednja varijacija drugog stavka temelj je Finalu, u kojem snažni akordi klavira prijete da nadglasaju prirodno tamniji ton viole, ali znalačko Hindemithovo skladanje za instrument koji odabire kao svoj, čini violu dostojnim rivalom klaviru i u ovom stavku, koji završava svijetlom uzbudljivom kodom.
Konzertstück (Koncertni stavak) za violu i klavir (1906) Georgea Enescua (1881-1955), rumunjskog skladatelja, pijanista i violinista, jedna je od skladbi koje je Enescu kao član žirija skladao za natjecanja instrumentalista na Pariškom konzervatoriju, na zamolbu svog tadašnjeg profesora Gabriela Fauréa. Tako je jasno zašto skladba pokazuje jasne utjecaje Fauréa, primjetne u fluidnoj pratnji klavira, sanjivoj atmosferi i suptilnim harmonijskim bojama, ali zanosna melodija koju donosi viola tipični je Enescu, koji svoj melodijski dar razvija okružen u djetinjstvu bogatim ukrašenim linijama rumunjskih narodnih pjesama koje upija i prenosi kasnije u svoje umjetničko stvaralaštvo. Enescu svoju melodiju, koja podsjeća na narodnu, temeljito razrađuje rapsodičnim razvojem u strasnom skladanju za violu, inventivno je odvodeći tamnijim molskim predijelima u bržem srednjem dijelu kompozicije. Ovi su nemiri kratkog vijeka i uskoro je glazba obasjana žarkim bojama s početka skladbe, završavajući bodrom energičnom kodom.
Olga Cinkoburova, glasovir (Moldavija -Hrvatska)
Diplomirala je 1974. godine na Glazbenoj akademiji Gnessin, gdje je 1980. završila i poslijediplomski studij. Studirala je u klasi prof. A. Berngardta, a komornu glazbu kod prof. B. Tonhe i T. Iliukhine. Usavršavala se kod V. Meržanova i B. Bondurijanskog na Moskovskom konzervatoriju. Od 1974. godine radila je na Glazbenoj akademiji Musicescu u Kishinievu, gdje je predavala glasovir i komornu glazbu. Često je nastupala s Moldavskom filharmonijom (Bach, Beethoven, Mendelssohn, Prokofiev). Aktivno je sudjelovala na međunarodnom festivalu Dani nove glazbe u Kishinievu, zatim na međunarodnim festivalima Musicali, Nuits musicales Beynac-en-perigord u Francuskoj, kao i na festivalu Autunno musicale u Azzano Decimu, Italija. Zbog velikog doprinosa razvoju nacionalne umjetnosti Vlada Republike Moldavije dodijelila joj je titulu zaslužnog umjetnika. Olga Cinkoburova snimila je nosač zvuka, a njene su izvedbe često snimane za nacionalne RTV postaje.
Veliki broj koncerata održala je u Rusiji, Ukrajini, Moldaviji, Rumunjskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Hrvatskoj i Italiji. Od 1998. godine živi u Hrvatskoj. Predavala je na Glazbenoj akademiji "Ino Mirković" u Lovranu, a danas radi u zvanju profesorice na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.
Pavel Kandrusevič, viola, rođen je u Grodnom - Bjelorusija. Diplomirao je 1981. godine na Muzičkoj akademiji u Minsku (Bjelorusija), u klasi prof. Vadima Skibina , a poslijediplomski studij završio je na Lenjingradskom državnom konzervatoriju (danas Sankt-Peterburg) u klasi prof. Jurija Kramarova i prof. Vladimira Stopičeva. Laureat je Nacionalnog natjecanja violista. Usavršavao se na seminarima kod prof. Fjodora Družinina, prof. Jurija Bašmeta, prof. Jurgena Kussmaula, prof. Ulricha von Wrohema. Od 1992. član je međunarodnog udruženja violista. Kao solist i član Državnoga komornog orkestra Bjelorusije nastupao je u mnogim europskim zemljama kao i SAD-u. Od 1984. do 1999. godine predavao je violu na Muzičkoj akademiji u Minsku, a od 2000. godine docent je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Član je i vođa dionice viola orkestra HNK Split od 1999. te Splitskog komornog orkestra. Snimao je za HRT, a izdao je i nekoliko nosača zvuka.
Uz pedagoški rad komponiranje također zauzima značajno mjesto u njegovoj bogatoj glazbenoj djelatnosti. Autor je dviju dječjih opera, mjuzikla, te glazbi za više od 35 predstava izvedenih na scenama Bugarske, Bjelorusije, Litve, Poljske, Rusije, Slovačke i Švedske. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i na međunarodnim kazališnim festivalima za najbolju kazališnu glazbu.