Korizmeni koncert Orkestra Opere HNK Split

Charles Edward Ives (1874 – 1954) američki je modernistički skladatelj čija je međunarodna reputacija započela tek nakon Drugog svjetskog rata, a za širu javnost tek šezdesetih godina 20. stoljeća. Započinjući svoj ogromni opus na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Ives sudjeluje u vrlo ozbiljnim skladateljskim rekonceptualizacijama svog vremena, a mnogima je i začetnik. Premda iznikao iz američke popularne i crkveno-glazbene tradicije s jedne te europskih glazbenih strujanja s druge strane, Ives među prvima istražuje politonalnost, poliritmiju, tonske klastere, aleatoričke elemente i brojne druge aspekte onoga što se kasnije naziva eksperimentalnom glazbom, pa mu brojna djela ostaju za života neizvedena.

Sve što je glazbeno imao reći, Ives je učinio već do polovice dvadesetih godina 20. stoljeća, da bi prva ozbiljna priznanja stigla tek s Pulitzerovom nagradom za glazbu 1947. čiji novčani iznos Ives poklanja mladim skladateljima s objašnjenjem da su nagrade za početnike, a da se on osjeća odraslim. Da je doista tako, bilo je vidljivo iz hvalospjeva koje mu je 1944. uputio Arnold Schoenberg, navodeći ga kao primjer skladateljske samosvijesti kojoj nisu potrebna priznanja okoline. Uostalom, izgleda da je upravo smrt spriječila i samog Gustava Mahlera da 1911. sa Njujorškom filharmonijom izvede Treću simfoniju čovjeka kojeg je smatrao “istinskim glazbeni mrevolucionarom“. Ono što nije pošlo za rukom Mahleru s Trećom 1911., uspio je Leonard Bernstein s Ivesovom Drugom simfonijom 1951. godine, a nakon što je 1965. i Leopold Stokowski dirigirao njegovu Četvrtu smifoniju, postalo je više nego jasno da je Charles Ives nezaobilazno skladateljsko ime dvadesetog stoljeća.

Neodgovoreno pitanje (The Unanswered Question) Ives je napisao 1906. i to kao djelo za puhački i gudački kvartet sa solo trubom, zatim ga je dorađivao 1908, pa ga je do 1935. preuredio za orkestar i kao takvo djelo je prvi put izvedeno 1946. (dir. Theodore Bloomfield), a u izvornoj verziji tek 1984. Sam Ives Neodgovoreno pitanje je opisao kao “kozmički krajolik“ u kome gudači predstavljaju “šutnju mudraca koji znaju, vide i čuju Ništa. Zatim truba postavlja “vječno pitanje postojanja“, da bi puhači tražili “nevidljivi odgovor“ i nemoćno odustali od njega, iz čega u konačnici pitanje proizlazi odgovoreno i odgovorivo jedino “šutnjom“.

Tomaso Giovanni Albinoni (1671 – 1750) poznat i kao skladatelj i kao violinist, znameniti je predstavnik venecijanskog kasnog baroka. Iako je skladao pedesetak opera te više kantata, danas je najpoznatiji po svojim instrumentalnim skladbama, a osobito kao jedan od ranih skladatelja solističkih koncerata. Kao i Vivaldija iznimno ga je cijenio Johann Sebastian Bach, skladajući često na njihove teme. Premda su donedavno u općoj i popularnoj kulturi Adagio u g-molu i Albinoni bili gotovo sinonimi, danas je pouzdano da je za Adagio Albinoni dao tek okosnicu i početnu inspiraciju, a da je pravi skladatelj Adagia za violinu, gudače i orgulje muzikolog i veliki proučavatelj Albinonija, Remo Giazotto (1910 – 1998). Od 1958. kad o Adagiu postoje prvi zapisi, to je instrumentalno djelo koje je vjerojatno doživjelo najveći broj transkripcija, od onih za veliki orkestar pa do popularno-glazbenih obrada korištenih na desetke puta i u brojnim filmovima.

Giovanni Battista Pergolesi (1710 – 1736) umjetnik je čiji život mnogo podsjeća na Mozarta. Svoje stvaranje započeo je u ranoj mladosti, da bi život skončao još brže od Mozarta: podjednako neshvaćen, podjednako bijedan, upravljajući, poput autora Requiema, svoje zadnje misli božanskoj tajni u svom besmrtnom Stabat Mater. Pergolesi je ostavio velik broj radova: komičnih i ozbiljnih opera, oratorija, trio-sonata, kantata... Osim Stabat Mater (1736), danas mu je još popularna i mala komična opera – zapravo “intermezzo“ – La serva padrona (1733), u kojoj je dao besmrtan uzorak scenskog humora i napuljskog buffo stila.

Stabat Mater Pergolesi je skladao posljednjih tjedana prije smrti od tuberkuloze u franjevačkom samostanu u Pozzuoli. Djelo sadrži dvanaest stavaka i kad je nastalo bilo je kritizirano zbog pretjerane svjetovnosti i operetnih dionica, da bi već nakon Pergolesijeve smrti doživjelo sasvim drukčiju recepciju, a punu rehabilitaciju nagovijestio je već Jean Jacques Rousseau hvaleći početak Pergolesijeva rada kao “nešto najsavršenije i najdirljivije što je ikad sačinilo neko skladateljsko pero“.