Requiem

Verdijev Requiem - djelo iznimne duhovne sabranosti!
Od onih sam koji misle da religiozna glazba treba imati čist stil i karakter, ali ne vjerujem da gregorijansko pjevanje mora biti jedini pravi izraz duhovnih ideja. Ako je glazba toliko napredovala od gregorijanske epohe do naših dana i toliko toga otkrila, zašto bismo se toga odricali.
Giuseppe Verdi
Poslije Aide Verdi punih šesnaest godina nije napisao nijedne opere: struja majstorskih djela, koja je prijetila presušenjem poslije Snage sudbine i ponovno poslije Don Carlosa, konačno je stala. Jedan od razloga svakako je bio u postignutoj novčanoj sigurnosti, a drugi se krio u povećanju kritičnosti prema načinu na koji su se njegove sve zahtjevnije umjetničke vizije mogle ostvariti na talijanskoj pozornici. Bilo je i poteškoća privatne naravi (djelomično uzrokovanih prisnošću sa Terezom Stolz, sopranom koji je ostvario njegovu Aidu na Scali te - neminovnost starije dobi - bolom zbog gubitka starih i bliskih prijatelja. Možda je bilo i bojazni da će ga, kao i četrdesetak godina prije Rossinija, glazbena povijest prestići.
Wagnerov Lohengrin 1871. Verdi je slušao u Bologni, neposredno pred premijeru Aide. Bio je to prvi put da je Wagner postavljen u Italiji (premda su njegove teorije bile dovoljno dobro poznate), i lavina popularnosti zacijelo je smetala Verdija (njegova zapažanja o Wagnerovoj glazbi su odmjerenija, ali ne i nekritička). Istodobno, naraštaj mlađih talijanskih skladatelja, od kojih je Arrigo Boito svakako najzapaženiji, počeo je odbijati ono što su oni vidjeli kao provincijalizam talijanske kulture, i okretati se prema Njemačkoj i Francuskoj tražeći svježe stvaralačke poticaje.
Ipak, u svibnju 1873. dug časti potiče Verdija da opet uzme pero. Alessandro Manzoni, najveće talijansko književno ime devetnaestoga stoljeća, umire u Milanu. Manzoni je bio autor Zaručnika - daleko najpoznatijeg i najcjenjenijeg talijanskog djela devetnaestoga stoljeća - i Verdi ga je duboko poštovao, u početku izdaleka, a kasnije i na temelju osobnoga poznanstva. Uskoro se Verdi odlučuje napisati Requiem kako bi ga izveo za prvu godišnjicu velikanove smrti. Dio mise Libera me, već je bio skladan povodom Rossinijeve smrti, a postoje i pokazatelji da je Verdi razmišljao o djelu religijskog sadržaja čak i prije Manzonijeve smrti. Tako je Requiem dovršen u travnju 1874. i prvi put izveden u crkvi San Marco u Milanu, 22. svibnja iste godine. Nisu bili rijetki poznati glazbenici (dirigent Hans von Bulow, na primjer) koji su se podrugivali Requiemu kao "Verdijevoj posljednjoj operi u crkvenom ruhu" (i to prije nego što su čuli ijedan takt tog djela) i takvo se mišljenje još i danas može čuti. Operni elementi svakako postoje u tom komadu, ali bilo bi neobično kad ih ne bi bilo kod čovjeka koji je čitav život posvetio kazalištu. Pjevački stil solista vrlo je blizak opernim karakterima toga razdoblja - osobito sopran i mezzosopran, koji su najbliži Aidi i Amneris; čuveni Dies Irae može se promatrati kao obnavljanje burnih scena tako popularnih u ranijim operama, ili se čak izravno može usporediti s početnom scenom Othella. No, mnogo značajniji od toga jest način na koji je Verdi objedinio tako različit stilistički materijal u skladnu cjelinu. Usporedo s opernim elementima stoje "klasične" forme poput koralne fuge ili čak podsjećanja na Berliozovu Grande Messe des morts. U svakom slučaju taj je rad doprinos cjelovitosti vizije koja Requiem za brojne ljubitelje čini jednim od Verdijevih najvećih djela.
Iz teksta Rogera Parkera objavljenom u Heritage of Music, vol.II "The Romantic Era", ed. M.Raeburn, A.Kendall, Oxford University Press, 1989.