Splitski gudački kvartet i gosti

“Sve što činimo je glazba“ - pa, dakle i izvođenje Cageove kompozicije 4.33 kojom započinje koncert Splitskog gudačkog kvarteta i gostiju. Premda bi poneko sigurno više volio čuti Cageovu skladbu Water Walk (sličnog trajanja, ali zvukovno raznovrsniju), a nesumnjivo i meditativne Dream ili In a Landscape (koje traju dvostruko duže od 4.33), što je tu je. 4.33 svakako je jedna od najradikalnijih Cageovih, koja glazbu proteže ne samo u područje zvuka, buke, harmonije i njena odsustva, nego i u polje uskrate 'očekivanoga' zvuka ili kompozitorskoga rada, zbog kojega je Cage kasnije zaslužio i biografiju pod naslovom The Zen of Silence...
A da sve ne ostane na umjetničkom osluškivanju tišine, pobrinut će se Mozartov treći kvartet za flautu, čija su dva stavka, nastala 1782. trostruko duža od Cageove skladbe 4.33. I to im je ujedno jedina usporedna točka. Deset godina kasnije, točnije 1791, Mozart je ugođajem svoga astralno instrumentiranoga adagia i ronda mnogo bliži Cageovoj zenovskoj tišini, nego nekadašnjem, desetljeće mlađem sebi.

Nakon uvodnog iščekivanja Cagea te polusatnog druženja s Mozartom, cijeli drugi dio koncerta pripada barem u Splitu nešto rjeđe izvođenom francuskom romantičaru Ernestu Chaussonu. Završnim, posve eteričnim Mozartovim tonovima iz prvog dijela, Chausson svojim violinsko-klavirskim koncertom kao da pridružuje cijelu skalu melankolijom natopljene emotivne dramatike. Pri tome, glazbeno obrazovanijem uhu na pamet naravno padaju brojni Chaussonovi suvremenici s nacionalne scene: od Césara Francka kod kojega je učio, preko Debussyja koji je Chaussona visoko cijenio, pa do Gabriela Fauréa koji je na Chaussona nastavljao. Ipak, želimo li obrise Chaussonovih romantičkih orijentira i šire odrediti, dva su premda geografski udaljena imena stalno na horizontu njegovih glazbenih traganja i izmjenjuju se vrtoglavo od početka do kraja: Sibelius i Čajkovski. Uz još jednu zanimljivost: za vrlo slična glazbena razmišljanja i raspoloženja njima je obojici u pravilu trebao cijeli simfonijski orkestar, dok Chausson usporedive glazbene domete postiže uz samo dvoje solista i gudački kvartet, a za to je, naravno, potrebna majstorska kompozicijska tehnika. Za ono drugo, radi čega je Chaussonu i pripao kraj ovoga koncerta, treba se, kako bi Debussy rekao, odmaknuti od svakog opisivanja, svake anegdotalnosti i prepustiti se čistom osjećanju, a to je Chausson i te kako umio.