Splitski virtuozi

Ne pod zaštitom tuđeg neba,
Ne pod zaštitom tuđih krila, –
Bila sam tu, s mojim narodom,
Gdje je i nesreća naroda bila
Anna Ahmatova, Rekvijem

Dmitrij Šostakovič (1906 - 1975) je bio također sa svojim narodom. „Veliki vođa i učitelj, korifej svih znanosti“ - Josif Staljin, proglasio je Šostakoviča antinarodnim skladateljem u nepotpisanom članku novine „Pravda“ 1936. nakon izvede opere „Lady Macbeth od Mcenska“ u Boljšom teatru. Do tog dana ta opera je bila s uspjehom izvođena u zemlji i u inozemstvu. U vrijeme velikog terora takva ocjena bila je ravna smrtnoj kazni. Redatelj Meierhold, maršal Tuhačevski te deseci drugih bliskih prijatelja i članova obitelji Šostakoviča, izgubili su u tom vremenu život kao neprijatelji naroda. Najava jednog koncerta u Kijevu tih dana izgledala je ovako: „Danas se održava koncert neprijatelja naroda, skladatelja Šostakoviča“. Tridesetogodišnji Šostakovič bio je na rubu propasti, spreman za najgori scenarij.
Prisjetimo se ovdje da je godine 1848. i spisatelj Fjodor Dostojevski u Sankt Petersburgu bio osuđen na smrt strijeljanjem zbog revolucionarne djelatnosti. Na mjestu izvršenja egzekucije u posljednjem su trenutku puške spuštene i pročitan nalog cara Nikolaja I. o zamjeni smrtne kazne sibirskim logorom („Zapisi iz mrtvog doma“ – F.M.Dostojevski). Očito je da je Šostakovič Staljinu bio više koristan živ nego mrtav. Od tog trenutka započinje ta đavolska igra između svemoćnog tiranina i genija slabašnog zdravlja.
Austrijski skladatelj Arnold Schönberg formulirao je jednom ulogu umjetnika: „Die Kunst kommt nicht vom können, sondern von müssen“, u prijevodu: „Umjetnost ne dolazi od ‘umijeti’, nego od ‘morati’ „.
Tih dana Šostakovič piše jednom od rijetkih povjerljivih prijatelja Isaaku Glikmanu: „Ako mi odsijeku obje ruke – pisat ću zubima!“
Osmi gudački kvartet op.110 službeno je posvećen žrtvama fašizma i II. svjetskog rata. Skladatelj ga je napisao u tri dana u njemačkom Gohrischu, gdje je bio pozvan da komponira glazbu za film o razrušenom Dresdenu. U pismu Glikmanu Šostakovič piše: „Kad jednom umrem, neće mi nitko posvetiti rekvijem, pa sam ga sam napisao ovim kvartetom“.

Ludwig van Beethoven (1770 - 1827)
Pojam „Bečka klasika“ je u glazbenoj povijesti toliko značajan da je poslije ušao u upotrebu kao zajednički opisni naziv za cijelu europsku glazbenu djelatnost. Strogo gledano, „Bečka klasika“ obuhvaća period od 1760. do 1825, a njome dominiraju tri genija: Haydn, Mozart i Beethoven. Njihovo stvaralaštvo bilo je usko vezano uz Beč. Dok je Haydn cijeli svoj život bio u službi jednog grofa, Mozart se s manjim ili većim uspjehom pokušavao osloboditi financijske ovisnosti. Beethoven nasuprot njima, postigao je do tada neviđenu neovisnost i slobodu. Knezovi von Lobkovitz, Lichnovsky, Kinsky, Razumovsky, grof Waldstein, nadbiskup Rudolf, barun van Swieten i mnoge druge utjecajne ličnosti tog vremena smatrali su za čast biti njegovim sponzorima plaćajući godišnje kompozitoru velike iznose pod jedinim uvjetom - da on živi i sklada u Beču.
Beethovenov prvi klavirski koncert op.15 je zapravo drugo djelo autora za klavir i orkestar. Prije prvog službeno objavljenog koncerta za klavir u C-duru skladatelj je već 1795. dovršio koncert za klavir i orkestar u B-duru. Ohrabren velikim uspjehom „prvog“ koncerta u C-duru op.15. Beethoven 1801. daje u tisak zajedno s tim djelom i svoj raniji koncert za klavir u B-duru pod brojem 2. op.19. Klavirski koncert u C-duru je briljantnog karaktera i vrlo omiljen, a sam kompozitor ga je više puta svirao u Beču i Pragu. U pismu izdavaču Breitkopfu Beethoven kaže da neko vrijeme sâm rado izvodi svoje djelo prije negoli ga poželi čuti s drugima. U ovom koncertu još se jasno vidi blizina kompozitora svom idealu i uzoru Wolfgangu Amadeusu Mozartu, iako Beethoven već ovdje nepogrešivo etablira svoj vlastiti stil. U koncertu se mogu prepoznati sve značajke mladog genija – ofanzivnost, maestralni optimizam u 1. stavku Allegro con brio, duboka plemenita lirika u 2.stavku Largo, 3.stavak Rondo. Allegro scherzando pršti briljatnošću i Beethovenu karakterističnim humorom - sve ono što nalazimo i u njegovoj 1. simfoniji, također u C-duru, skladanoj u istom razdoblju i tiskanoj također 1801.

Wladimir Kossjanenko, studeni 2014., Split