Stabat Mater

ROSSINIJEV STABAT MATER - ZNAČAJAN DOKUMENT EPOHE

Odslušavši izvedbu Pergolesijeva Stabat Mater u Napulju, Rossini je izjavio da nikada ne bi mogao skladati slično djelo zbog opravdanog straha od uspoređivanja. Međutim, nekoliko godina nakon toga (1831), kao istinski umjetnik zaboravlja izrečenu tvrdnju i sklada svoj Stabat posvećen madridskom nadbiskupu.

Prva verzija (izvedena u Madridu na Veliki Petak 1833), djelo je dvojice glazbenika, jer se Rossini nekon šestog stavka osjetio umornim i zamolio svog prijatelja iz mladosti - tada vrlo poznatog pariškog skladatelja - Giovannija Tadolinija iz Bologne, da dovrši započeto djelo. Međutim, 1841. Rossini s izdavačem Troupenasom zaključuje ugovor o kompletnom djelu i tako dovršava svoj Stabat Mater, koji je bio izveden 7. siječnja 1842. u Parizu, a iste godine 18. ožujka i u Bologni pod dirigentskim vodstvom Gaetana Donizettija. Osvrćući se na žestoke napade i rasprave o nereligioznosti koja je vladala u talijanskoj sakralnoj glazbi još od baroknih vremena, pa tako i u ovom djelu, Rossinijeve pristalice iznose zanimljive argumente u obranu kako njega samoga, tako i mnogih skladatelja sličnih afiniteta i razmišljanja. Prema njima, naime, postoje dva tipa sakralne glazbe: jedna, zatvorena u sakralne načine i forme, više okrenuta gregorijanskom pjevanju i druga, otvorena i prilagođena izvancrkvenim utjecajima, umjetničkim stilovima i metodama dotične glazbene epohe. Ako bi prihvatili takvu podjelu, a mislim da za to ima apsolutnog opravdanja, Stabat očito pripada drugom skladateljskom postupku.

Glazbena struktura podijeljena je u deset međusobno nezavisnih dijelova: jedino u finalu nalazimo povratak teme iz uvoda, a osim u tri slučaja kad to traži formalno jedinstvo stiha, među njima nema nikakve povezanosti, već egzistiraju kao samostalne cjeline građene prema vlastitim formalnim zakonima.

U ovom Rossinijevom djelu uvijek i svugdje prevladava melodija - i u solima, i u zboru - dok orkestar ima izražajniju ulogu od gole pratnje i podrške ansamblima. Da bi se shvatila važnost orkestra, dovoljno je obratiti pažnju na sam uvod djela i najavu najvažnijih tema te zvuk unisono limenih puhača u Inflammatusu. Nadalje, izbor instrumentalnih boja, ritmička struktura i izražajnost melodijske linije otkrivaju veliku ulogu i odgovornost povjerenu orkestru.

Ostali strukturni elementi - skoro "betovenovske" pauze, ritmička sinkopacija, a cappella zborovi, kontrapunktske imitacije i finalna fuga - ipak ostaju u službi tipičnog talijanskog vokalnog (belcanto) stila. Rossinijev Stabat Mater stoga je važan glazbeni dokument, kako samog autora tako i cijele epohe, postavši jednim od najizvođenijih i najpopularnijih skladbi cjelokupne glazbene literature. Ovim djelom je otvoren put novim estetskim shvaćanjima sakralne glazbe, njeno približavanje duhu vremena i tadašnjim opernim tradicijama, koja će jedan od svojih vrhunaca doživjeti kasnijim velebnim Verdijevim Requiemom.

Ivo Lipanović

Gioacchino Rossini (1792 - 1868) prije svega je nezaobilazno ime opernog stvaralaštva prvih desetljeća 19. stoljeća. Europska kazališta zadužio je desecima naslova među kojima je daleko najizvođeniji Seviljski brijač (1816), a sastavnim dijelom standardnog repertoara ostale su i njegove opere Tancredi, Talijanka u Alžiru (1813), Turčin u Italiji (1814) te njegova posljednja opera Guillaume Tell (1829). Snaga kojom je Rossini povezao glavne elemente stvaralaštva svojih talijanskih prethodnika na području glazbenog kazališta bila je takva da je desetljećima ostao neprikosnovenim autoritetom nezaobilaznim ne samo u stvaranju njegovih suvremenika Bellinija i Donizettija, nego i u kasnijem Verdijevom stvaralaštvu. Drugo životno razdoblje u kojemu je Rossini posve napustio operno stvaralaštvo, danas je umjetnički značajno barem po dvama njegovim duhovnim djelima. Stabat Mater započeo je skladati 1831. da bi mu se vratio i dovršio ga 1841, a Malom svečanom misom (Petite Messe Solennelle) kojoj se također vraćao u dva navrata (1864 / 1867) zaokružio je svoj opus i tako svom ukupnom djelu dodao novu dimenziju.

Ivo Lipanović (Dubrovnik, Korčula - Lubarda) jedan je od najistaknutijih suvremenih hrvatskih dirigenata zapažene međunarodne karijere. Nakon Muzičke akademijie u Zagrebu u klasi prof. Igora Gjadrova i Lovre pl. Matačića karijeru je započeo u Splitu obilježivši svojim dirigentskim djelovanjem u HNK Split i na festivalu Splitsko ljeto već više od dva desetljeća. Dirigiravši većinom opernih, simfonijskih i komornih orkestara u Hrvatskoj, od polovice devedesetih prošlog stoljeća sve intenzivnije nastupa diljem Europe i svijeta bilježeći suradnje s najprestižnijim svjetskim imenima opernih i koncertnih pozornica: Barbara Hendricks, Vladimir Černov, Matti Salminen, Jurij Nečajev, Denyce Graves... Lipanovićev široki operni repertoar uključuje, naravno, većinu djela klasične operne literature, kao i brojna djela iz nacionalnog opernog korpusa, od kojih je mnoga uspješno i praizveo.
Uz dirigiranje, Lipanovićevu karijeru obilježila su i značajna umjetnička vođenja kako splitskog kazališta tako i državne opere u Ankari i festivala u Aspendosu, stalna dirigentska i pedagoška prisutnost u Teatro Lirico Sperimentale u Spoletu, kao i brojne nagrade i priznanja, među kojima i Nagrada Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za 2005. godinu. Pod naslovom Il Bel Sogno - opera arias Lipanović je 2009. sa sopranisticom Invom Mulom kao solisticom te Zagrebačkom filharmonijom snimio i CD s izvedbama Masseneta, Gounoda, Verdija i Puccinija.

Valentina Fijačko (Varaždin) pjevanje je diplomirala i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Lidije Horvat Dunjko, a usavršavala se u Beču kod pedagoginje Olivere Miljaković. Debitirala je u HNK Zagreb ulogom Laurette u Puccinijevoj operi Gianni Schicchi (2001), da bi karijeru nastavila kao solistica Opere u HNK Osijek (2003 - 2006). Od 2007. solistica je opere HNK Split, gdje ostvaruje i najveći broj vodećih sopranskih uloga klasičnog opernog repertoara, gostujući istodobno i u drugim hrvatskim kazalištima, ponajviše u HNK u Zagrebu i HNK "Ivan pl. Zajc" na Rijeci. Istodobno nastupa i na pozornicama u Belgiji, Italiji, Sloveniji, Švicarskoj, Rusiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Austriji… Dobitnica je i nagrade "Ivo Vuljević" za najuspješnijeg mladog umjetnika (2003.), Nagrade Zagrebačke filharmonije i PBZ American Expressa (2004.), Nagrade hrvatskoga glumišta (2007.), "Ante Marušić" koju dodjeljuje HNK Split (2008.) i "Milka Trnina" (2008.).

Terezija Kusanović (Split) najveći dio glazbene naobrazbe stekla je u Splitu diplomiravši i magistriravši solo pjevanje u klasi Nelli Manuilenko, te se istodobno usavršavajući kod mnogih istaknutih mentora: V. Vanejev, E. Blahova, O. Miljaković, D. Vejzović, B. Cvejić, G. Zeller i dr. Debitirala je na sceni HNK Split ulogom Larine u operi Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog (2005). Nakon toga, ostvaruje i druge mezzosopranske uloge u operama G. Verdija, C. Gounoda, A. Ponchiellija, G. Puccinija, B. Smetane, J. Gotovca: I. pl. Zajca, J. Hatzea, a sa naslovnom ulogom iz Paraćeve Judite gostovala je u riječkom HNK "Ivan pl. Zajc". Nedavno je ostvarila i gostovanje u Teatru Carlo Felice u Genovi, gdje je bila Zita u produkciji Puccinijeve opere Gianni Schicchi.

Branko Robinšak (Maribor) jedan je od najistaknutijih slovenskih opernih umjetnika međunarodne karijere. Solo pjevanje studirao je na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi prof. Eve Novšak-Houška a usavršavao se u salzburškom Mozarteumu kod Sene Jurinac. Godine Debitirao je na sceni ljubljanske SNG opere 1983. kao Tamino u Mozartovoj Čarobnoj fruli, za koju ulogu je dobio i Prešernovu nagradu. Od tada je čest gost opernih i koncertnih dvorana u Sloveniji te sudionik brojnih projekata u Hrvatskoj, ali i Velikoj Britaniji, Italiji, Austriji, Njemačkoj... Repertoar mu obuhvaća brojne uloge lirskog i spinto tenora. Istaknuti je koncertni pjevač s reper­toarom solo kompozicija te nastupima u vokalno-istrumentalnim djelima klasične i suvremene literature. Posljednjih godina njegova je karijera osim uz matičnu kuću sve više vezana uz brojne inozemne operne kuće poput tršćanskog Teatro Verdi, bernske državne opere, zagrebačkog HNK, a svojim gostovanjima u Splitu obilježio je kako sezone splitskog HNK tako i Splitskog ljeta.

Ivica Čikeš (Split) nakon glazbene škole "Josip Hatze" i kraćeg studija na splitskom odjelu zagrebačke Muzičke akademije u klasi prof. Cinthije Hansell-Bakić, usavršava se u Rimu i Parmi kod Maje Sunare i dirigenta Wilhelma Wodnanskog. Koncertno je debitirao u Mozartovom Requiemu u konkatedrali svetog Petra u Splitu (1989), a prva operna uloga bila mu je Marchese D'Aubigny u Verdijevoj Traviati (1992). Sudjelovao je u hrvatskim praizvedbama Verdijevih opera I Lombardi alla prima crociata (1994.), Attila (2001.) i Luisa Miller (2005.), kao i u prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeve opere Il Turco in Italia (1998.). U Teatru Comunale u Bolonji nastupio je u Saint Saënsovoj operi Samson et Dalila sa slavnim tenorom José Curom. Pjevao je gotovo sve glavne basovske uloge u nacionalnim opernim djelima kao i u dvjema praizvedbama opera F. Paraća: Judita i A. Cabilja: Casanova u Istri, a i kao koncertni pjevač Čikeš je nanizao impozantan broj naslova. Dobitnik je niza nagrada i priznanja: "Milka Trnina", "Milan Pihler", "Vladimir Ruždjak", "Ante Marušić", "Judita". Ivica Čikeš nacionalni je operni prvak i aktualni v. d. direktora Opere HNK Split.