Stanisław Drzewiecki svira Chopina u Splitu

Program
FRÉDÉRIC CHOPIN
Nokturno u cis-molu, op. posth.
Balada br. 1. u g-molu, op. 23
Tri valcera, op.34
Br. 1. u As-duru / Br. 2. u a-molu / Br. 3. u F-duru
Fantazija - Impromptu u cis-molu, op. 66.
Nokturno u cis-molu op. 27.
* * *
Poloneza br. 1. u A-duru, op. 40.
Mazurke, op. 7.
Br. 1. u B-duru / Br. 2. u a-molu / Br. 3. u f-molu / Br. 4. u As-duru / Br. 5. u C-duru
Scherzo br. 1. u h-molu, op. 20.
Poloneza u As-duru, op. 53.
Prije dva stoljeća Frédéric François Chopin (1810 - 1849) rođen je u selu pokraj Varšave. Već kao dječak zabljesnuo je ruskog cara Aleksandra I. svirajući vlastitu glazbu za klavir. Njegove poetične izvedbe bile su poput čarolije: kao dvadesetogodišnjak već je bio glavna zvijezda pariškog društva. Do vremena kada je umro, u tridesetdevetoj godini, stvorio je opus koji će trajno promijeniti poimanje pijanističke tehnike i tona, otkrivajući dotad nepojmljive nivoe suptilnosti i ekspresije na ovom instrumentu. Bio je priznat virtuoz, ali virtuoz čija je glavna osobina bila delikatnost dodira i izniman dar za raznolikost dinamike i boje. Bio je jedinstveno nadaren melodičar, uz to jedan od najznačajnijih popularizatora poloneze, mazurke i drugih izvorno narodnih plesnih ritmova, prethodeći onima čije će poslanje biti zasnivanje nacionalnih glazbenih stilova. Premda je Chopinov opus relativno malen, sa samo dva koncerta za klavir koja su dobila svoje mjesto u orkestralnom repertoaru, raznolikost i nezemaljska ljepota njegovih skladbi za klavir, a povrh toga izvanredni tehnički izazovi koji se u njima javljaju, čine Chopina jednim od najvažnijih skladatelja u povijesti glazbe.
Chopinovi nokturni, njih 21, nastaju kroz dugo razdoblje od 1827. do 1846. i općenito ih se svrstava među najkvalitetnija ostvarenja u kompletnoj literaturi za klavir solo. Premda Chopin nije prvi koji je skladao ovu formu, već irski skladatelj John Field, Chopin ju je proširio i popularizirao, nadilazeći Fieldov uzor. Chopin zadržava glavnu osobinu nokturna, melodiju u desnoj ruci, nalik melodijskoj liniji pjesme, zbog čega neki, poput Franza Liszta, u Chopinovim nokturnima prepoznaju utjecaj arija Vincenza Bellinija. Chopin zadržava i pratnju nalik Fieldovoj, s razlomljenim akordima u lijevoj ruci, ali bogatije razrađenu, s inovativnom uporabom pedala, kontrapunktskom razradom melodije, a sve to u njegovim skladbama rađa bujnijom i dubljom emocionalnošću. Nokturno op. posth u cis-molu, br 20 skladao je Chopin 1830. godine i posvetio svojoj starijoj sestri Ludwiki Chopin. Skladba je tiskana tek 26 godina nakon skladateljeve smrti. S oznakom Lento con gran espressione, započinje mekim uvodom, nakon kojeg se javlja glavna tema praćena postojanim arpeggima u lijevoj ruci koji cijeloj skladbi daju osjećaj mirnog i neprekinutog protoka. Nokturno u cis-molu op. 27 br. 1 prvi je od dva nokurna koja je Chopin skladao 1836. godine, s posvetom grofici D'Appony. Mnogi ovaj Chopinov opus smatraju ponajboljim u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu, a ovaj prvi nokturno remek-djelom čija atmosfera izvire iz gusto skladanog materijala u lijevoj ruci.
U razdoblju od 1835.-1842. Chopin je skladao četiri balade. Ove jednostavačne skladbe pripadaju najzahtjevnijem pijanističkom repertoaru. Chopin je bio među prvima koji su izvorno pjesničku formu pretočili u glazbenu. Navodno je glazbu balada skladao inspiriran poezijom poljskog pjesnika Adama Mickiewicza, međutim za Chopinovu se glazbu ne može reći da je programska, a eventualne narativne sekvence u ovim baladama ne prate nikakav sadržajni predložak ni obrazac, već se javljaju u nepredvidivim i kreativnim glazbenim frazama. Balada br. 1 u g-molu op. 23 skladana je 1835-36., nedugo nakon Chopinovog dolaska u Pariz, i posvećena barunu Stockhausenu. U njoj nailazimo na prva Chopinova nastojanja u stvaranju nove glazbene forme, koja u sebi okuplja razne klasične glazbene postupke, obojene neobičnim harmonijama kroz koje Chopin provlači krajnje originalnu motivsku građu.
Vrativši se u Pariz nakon boravka u Beču, Chopin je svom prijatelju rekao kako nije uspio usvojiti ništa što je tipično za Beč, i kako ne misli za sebe da je sposoban svirati valcere. Tako je međutim očito je da mu se ova forma svidjela jer rezultat su brojni valceri, individualiziranog karaktera, prepoznatljivo chopinovski. Grubo ih se može podijeliti u dvije kategorije: u prvu spadaju blještavi, prepuni ukrasa glazbeni dragulji, prikladni za plesnu dvoranu, i nešto apstraktnije minijature koje djeluju prije kao neka nostalgična asocijacija na plesnu dvoranu i korak valcera. Tri briljantna valcera op. 34 sadrže jedan primjer iz prve kategorije (br. 1) i dva primjera druge (br. 2 i 3). Valse brillante u As-duru op. 34 br. 1 u duhu je nalik prvom valceru što ga je Chopin napisao, onom u Es-duru op. 18 i označen kao Vivace, odiše punokrvnom plesnom energijom. Drugi iz niza, Valse Brillante u a-molu, op. 34 br. 2 sasvim je drugačijeg tona, melankoličan, čeznutljiv i nimalo “briljantan“ u izrazu. Promjena u tonalitet A-dura u 53. taktu donosi ljupku svijetlu melodiju, koja će odzvoniti u svom paralelnom, originalnom molu nekoliko taktova kasnije, prije nego se pojavi početna ujedno i završna misao valcera. Treći valcer iz grupe Valse Brillante u F-duru, op. 34 br. 3 nešto je življi, ali ipak ne u pravom smislu plesan. Ono što pamtimo nije u ovom slučaju sam tematski materijal već prije neprekidan pokret koji stalno vodi naprijed, koji djeluje poput improvizacije, s karakterističnim appoggiaturama u četvrtom odjeljku skladbe.
Fantasie-Impromptu u cis-molu op. posth. 66 jedna je od Chopinovih najpoznatijih skladbi, nastala 1834. godine. Riječ impromptu u nazivu ukazuje na improvizacijski karakter skladbe, premda je skladba u osnovi trodijelne ABA forme, s neočekivanim obratom u kodi. Chopin je želio da ova skladba bude uništena nakon njegove smrti, možda zato što je smatrao da previše podsjeća na Impromptu op. 89 Ingaza Moschelesa. Nakon upečatljivog početnog tona, slijede brze figure u obje ruke, zatim lirska melodija u Des-duru, koja kasnije postaje temeljem za dvije quasi-varijacije, vraćajući se neumornom pokretu početnog odjeljka, iz čijih vrtložnih figura opet izvire druga romantična tema, razrješavajući se u nježnom arpeggiu i tihom završnom akordu.
Chopin je skladao šest scherza, od kojih je četiri objavio kao zasebne kompozicije, peti kao dio Sonate op. 35, a šesti kao stavak Sonate op. 58. Najpoznatije skladbe ovog tipa prije Chopina skladali su Beethoven i Mendelssohn, koji će Chopinu poslužiti kao model. Međutim Chopin taj model preobražava na način da se čini kao da od njega preostaje tek tročetvrtinska mjera i trodijelni oblik. Chopinov Scherzo br. 1 op. 20 skladan 1831-32. najbliži je ranijim uzorima, a kako bi ga opisali različiti pisci koristili su riječi “mračan“, “ironičan“, “bezbrižan“, vjerojatno potaknuti raznolikošću atmosfere koju donose odjeljci skladbe.
Do vremena kada je Chopin skladao svoje prve poloneze, originalno poljski narodni ples postao je gotovo neprepoznatljiv u svojim stiliziranim inačicama koje je zadobio kroz dvostoljetni tretman u klasičnoj instrumentalnoj glazbi. Zadržale su se njegove osnovne karakteristike: trodijelna mjera, umjeren tempo, repeticije ritamskih motiva. Chopin će kroz svoje skladbe vratiti polonezi izvornu živost poljskog plesa. Njegove kasnije poloneze postat će i simbolom poljske nacionalnosti, a neke biti povezivane s određenim povijesnim događajima. Tako će Poloneza u A-duru op. 40 br. 1 biti poznata kao “Vojnička“, možda zbog svijetlih boja koje prevladavaju, energičnih melodija i ritma koji podsjeća na vojnički bubanj. Nastala je 1838. godine i zajedno s Polonezom u c-molu, kontrastnog karaktera, objavljena 1840. godine.
Mazurke op. 7 Chopin je skladao 1831. godine, a objavljene su sljedeće godine u Leipzigu, nedugo nakon što se preselio u Pariz. Ovaj niz mazurki (B-dur, a-mol, f-mol, As-dur i C-dur) osigurava u Parizu tek pristiglom Chopinu priličan ugled, otkrivajući njegov hrabar i maštovit rukopis i melodije koje su zvučale neobično u odnosu na melodije tadašnje europske umjetničke glazbe. U njima se mogu naći tragovi modalnosti, sitne ritamske cjeline, sukobljeni ritmovi, kromatika, a kroz modulacije u udaljene tonalitete Chopin im daje još iznenađujućeg šarma. Po nekima ove kratke skladbe najoriginalniji su dio Chopinova opusa.
Stanisław Drzewiecki, sin dvoje renomiranih pijanista, Poljaka Jaroslawa Drzewieckog i Ruskinje Tatiane Shebanove, osim vlastitih roditelja kao učitelje je imao i Vieru Nosinu, Wiktora Mierzanova te Andrzeja Jasinskog. Klavir počinje učiti već s četiri godine, a pijanističku je karijeru počeo u dobi od šest godina kada je kao solist otputovao na koncertnu turneju po Japanu s orkestrom Sinfonia Varsovia. Slijedi sa sedam godina izvedba Haydnovog klavirskog koncerta opet s Varsoviom, na Poljskoj televiziji. Izvedbe Bacha, Mozarta i Beethovena koje su uslijedile u Nacionalnoj filharmonijskoj dvorani u Varšavi prati entuzijastično odobravanje publike. 1998. godine kao jedanaestogodišnjak svira Chopina u Londonu i Vancouveru. Do sada je nastupio s brojnim dirigentima i ansamblima, na najuglednijim svjetskim pozornicama i ušao u zrelost senzacionalnim nastupom u njujorškom Carnegie Hallu 2003. godine. Njegove su izvedbe višestruko nagrađivane, a ističe se Grand Prix na 10. Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika u Bergenu 2000. godine.
Osim što intenzivno nastupa, Stanisław Drzewiecki snimio je do sada 11 CD-a, SACD-a i DVD-a koje su izdale fonografske tvrtke u Poljskoj, Japanu, SAD-u i u Njemačkoj. Jedan od njih Romantic Piano Recital, koji je izdao Sony Classical stekao je status "zlatne ploče".
Bilo da se radi o njegovim koncertnim ili studijskim snimkama, kritika u njegovim interpretacijama ističe očaravajući lirizam, uz eleganciju i slobodu kakve se danas rijetko sreću i koje podsjećaju na davne majstore pijanizma.
Stanisław Drzewiecki bavi se i kompozicijom, koju je započeo učiti godinu dana nakon klavira, dakle kao petogodišnjak. Uz brojne komorne skladbe za glasovir, violinu i gudače Drzewiecki je i autor glazbe za kazališni spektakl Kralj Olch prema Goetheovoj baladi za lutkarsko kazalište Lalka u Varšavi. Ta je predstava dobila glavnu nagradu na Međunarodnom kazališnom festivalu u Poznanju.