The Skelligs - između tradicijskog i suvremenog

The Skelligs akustično-instrumentalni je komorni ansambl s temeljnim uporištem u glazbenoj baštini keltske kulture. Skellig (sceilg) na irskom znači stijena, hrid, a grupa je ime dobila po dvama takvim hridima, odnosno otočićima: velikom - Skellig Michael ili Great Skellig) i malom - Little Skellig.
Izvornu tradicijsku glazbu, Skelligs prožimaju elementima drugih glazbenih pravaca poput bluesa, jazza, klasične glazbe, funka… Pri tome The Skelligs zadržavaju prepoznatljiv glazbeni izričaj kako kod obrada nekih drugih tradicijskih glazbi ili vlastitih autorskih skladbi, tako i pri izvođenja kompozicija različitih autora i stilova. Nit vodilja njihovog pristupa glazbi traganje je za savršenom ravnotežom između tradicionalnog i suvremenog, između komponiranog i improviziranog.
Od prvog javnog pojavljivanja u ožujku 2000. ansambl kontinuirano nastupa po cijeloj Hrvatskoj, a činjenica da se tijekom deset godina djelovanja postava ansambla više puta mijenjala, svaki je put donosila The Skelligsima novu svježinu, upliv novih ideja i doprinosila daljnjem razvoju grupe kao cjeline.
Grupa stalno surađuje sa svojom bivšom članicom, pjevačicom Jasenkom Markov Anterić iz Splita, a povremeno im se pridružuju i plesačice irskog solo step plesa Dora Puljan i Nikolina Jelčić iz Metkovića.
Dokumentarni film o The Skelligsima HTV je snimio 2004. godine, a 2006. The Skelligs snimaju glazbu za dramu Brana suvremenog irskog dramskog pisca Conora McPhersona čiju praizvedbu je u Splitskom HNK postavio mladi hrvatski redatelj Borna Armanini.
Od 2008. pored nastupa u Hrvatskoj, ansambl odlazi i na inozemna gostovanja, pa tako nastupa u renomiranom klubu Mulligans u Amsterdamu, a godinu dana kasnije odlazi i na turneju po Irskoj.
O Irskoj tradicionalnoj glazbi
Narodna glazba je baština koja se prenosi s koljena na koljeno, pa se u Irskoj za nju koristi termin "tradicionalna". Dakle, tradicionalna irska glazba obuhvaća ne samo stare pjesme na keltskom, već i anglo-irske i engleske narodne balade, kao i iznimno bogato područje instrumentalne glazbe.
Iz drevnih dokumenata može se zaključiti da je irska instrumentalna glazba do 18.st. tek manjim dijelom imala ulogu glazbe za ples ili povorke i najčešće je služila izazivanju određenog duševnog stanja (nešto poput filmske ili današnje glazbe raspoloženja). Od 18.st. njena je uloga postala upravo suprotna: postala je isključivo glazbom za ples ili pratnju povorki i marševa; uz rijetke iznimke koje bi se moglo svrstati u kategoriju glazbe isključivo za slušanje (na primjer air). Međutim, od šezdesetih godina prošlog stoljeća događa se novi preokret u poimanju instrumentalne glazbe - ona se definitivno odvaja od plesa i počinje izvoditi kao samostalan umjetnički oblik, najprije u pivnicama, klubovima, zatim na festivalima i priredbama, da bi na kraju osvojila svjetske kazališne i koncertne dvorane.
Irsku instrumentalnu glazbu čine takozvani tune-ovi (čita se tjun, u prijevodu melodija, pjesma, napjev), kratke kompozicije s najčešće dvije fraze. Zbog svoje kratkoće uobičajeno je da se svaki tune ponovi 2-5 puta i da se dva ili više različitih tune-ova sviraju u kontinuitetu. Tako se dobiva veća cjelinu, tzv. set. U set-u se tune-ovi slažu po određenim pravilima ili po nahođenju glazbenika: to može biti po osnovi iste glazbene forme, istog tonaliteta, komplementarnog tonaliteta ili pak skladnim spajanjem različitih formi i oprečnih tonaliteta.
Struktura same glazbe izrazito je melodijska s karakterističnim ukrašavanjem glavne melodijske linije. Svi instrumenti sviraju istu melodiju, unisono, u oktavama i u individualnim varijantama. Improvizacija je ograničena jedino na varijaciju, ukrase i artikulaciju. Tu melodiju ne prati harmonija, drugi glas, bas, ili udaraljkaški instrument (osim kostiju i žlica). Međutim, zadnjih stotinjak godina migracijom i utjecajima drugih kultura ova glazba doživljava stalan razvoj i promjene. Instrumenti poput gitare, buzukija, mandoline i bendža (benjo), ili pak perkusionog instrumenta bodhrán-a (izgovara se bóuran) zadnjih se pedesetak godina ustaljuju kao nerazdvojni dio tradicionalnog instrumentarija, a time neminovno i struktura glazbe dobiva novu dimenziju - harmoniju.
Najstariji instrumenti u Irskoj su harfa, frulica, gajde i tympan. Harfa je vjerojatno porijeklom iz srednjeg istoka, a u svom trokutastom obliku u se Irskoj pojavljuje u 12 st. U to doba su pored harfe postojali i tympan (žičani gudaći instrument), dvo-basovske (two-drone) gajde s mješinom, frulica od kosti i kosti kao udaraljke. Kako su svirači pripadali nižim staležima u starim su ljetopisima bili ignorirani i rijetko se spominju: "…gajdaši, guslači, bezvrijedni ljudi, svirači kostiju i puhači frulica". Izraz fiddle odnosio se na irskog pretka violine, tympan, ali se zadržao i za violinu koja je oko sredine 16 st. došla iz Italije. Ono što danas znamo kao originalne irske ili Union (Uilleann) gajde nastalo je skoro stoljeće kasnije. Gajde i fiddle kroz stoljeća su se nadmetali za dominaciju i popularnost, dok su danas među suvremenim glazbenicima omiljeni duo.
Kako se sviranje irske glazbe kao dio društvenog života prakticiralo na kućnim skupovima ili okupljanjima glazbenika u pivnicama, za to se ustalio naziv session (zasjedanje, skup). Obično najstariji, najiskusniji ili najbolji glazbenik session vodi tako što započinje set i daje znak za prelazak iz tune-a u tune, a ostali ga, ukoliko znaju tune, slijede ili čekaju dok ne naiđe tune kojeg znaju. Ukoliko se radi o stalnom krugu jednako iskusnih glazbenika i ostali mogu preuzimati inicijativu. U session su pridošlice dobrodošli ako se pridržavaju nepisanog pravila - poštuj starosjedioce i njihov repertoar, ne nameći se njima nepoznatim kompozicijama i ne razbacuj svojim vještinama!
Najčešći glazbeni oblici su reel, jig, slip jig, polka i hornpipe. Tehnički najzahtjevniji i najuzbudljiviji od njih je reel, u C (alla breve) mjeri. Jig (6/8 mjere) i polka (2/4) su jednostavniji za izvođenje i zbog toga omiljeniji. Slip jig (9/8) je najstariji i smatra se autentičnim irskim oblikom. Hornpipe je također u C mjeri, ali umjerenijeg tempa i drugačijih naglasaka u odnosu na reel.
U ovoj glazbi zastupljene su četiri osnovne ljestvice, odnosno modusa: jonski (što odgovara običnom duru), eolski (ili prirodni mol), dorski i miksolidijski. Prva dva obuhvaćaju oko dvije trećine irske glazbe. Ljestvice se sastoje od 7 (heptatonske), 6 (heksatonske) ili pak 5 (pentatonske) tonova.