Uskršnji koncert

Schubertov proljetni simfonijski žar između apsolutnog i programskog
Unatoč tome što je najljepše dokaze svog lirskog genija ostavio na području malih formi, pjesama i skladbi za klavir, i što se u velikim formama poput simfonije i koncerta nije osjećao najugodnije, veliki romantičar Robert Schumann (1810 - 1856) značajan doprinos daje u gotovo svakom klasičnom glazbenom žanru. Pojedinim žanrovima pristupao je kao po nekom sistemu: tako je glazba za klavir u prvom planu od 1833-39, solo pjesma 1840, simfonijska glazba 1841, komorna 1842, oratorij 1843, kontrapunktske forme 1845, dramska glazba 1847/48, i crkvena glazba 1849. godine. Obuhvativši tako cijeli klasični glazbeni dijapazon, Schumann zauzima mjesto pokraj velikih preteča, Bacha, Beethovena i Schuberta, i ispunjava definiciju koju je sam dao u zapisu iz 1842. godine, prema kojoj “majstor njemačke škole mora poznavati svaku formu i svaki žanr“.
Motiviran nagovaranjima supruge Clare, a dijelom i vlastitom željom da sklada i za orkestar, Schumann započinje simfonijsku 1841. godinu. Tijekom nekoliko dana i besanih noći, od 23. do 26. siječnja, dovršava skicu simfonije (linije melodije i basa u dva crtovlja) koja će postati njegovom Prvom “proljetnom“ simfonijom op. 38. Orkestracija će biti dovršena krajem veljače. Međutim Schumannov se “simfonijski žar“, kako ga je nazivao, ohladio kada je iz Leipziga dobio poziv za vojsku (njegova molba da ga se izuzme iz službe bit će odobrena tek početkom 1842. godine). Premda je po dovršetku orkestracije Prve simfonije patio od blage depresije, njegovo se raspoloženje popravilo nakon toplog pljeska na praizvedbi 31. ožujka u leipziškom Gewandhausu pod ravnanjem Felixa Mendelssohna. Prepravke prvog stavka, scherza i finala napravio je tijekom lipnja i kolovoza 1841. Način na koji je radio na Prvoj simfoniji postat će obrascem rada na simfonijskim djelima; prvo brzo skiciranje, zatim elaboracija skladbe i orkestracija, i na kraju dotjerivanja.
Suočen s problemom preobrazbe svojstvenog mu lirskog materijala u dinamičnu simfonijsku formu kakva se očekivala od svakog post-beethovenovskog simfoničara, Schumann za uzor odabire Schuberta. Ipak, čak i u Prvoj simfoniji, najrazrađenijem od njegovih zrelih orkestralnih djela, koristi se alternativnim rješenjima, varkama koje mu služe umjesto tradicionalnih simfonijskih skladateljskih tehnika. Postupak kojim uvriježenu točku rekapitulacije tematskog materijala u prvom stavku zamjenjuje glazbenim motom preuzetim iz “proljetne pjesme“ Adoplha Boettgera, samo je jedna od tehnika elegantnog i vrlo originalnog zaobilaženja tradicionalnih pravila simfonijske forme. “Proljetna“ simfonija na pola je puta između apsolutne i programske glazbe, o čemu svjedoče i prvotni nazivi stavaka, koje Schumann kasnije briše iz partiture: Buđenje proljeća, Večer, Radosni drugovi u igri, Proljeće u zenitu.
Sjajne orkestralne boje i pršteća energija Mozartove Krunidbene mise
U siječnju 1779., nakon 18 mjeseci traganja za poslom u Mannheimu i Parizu, Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) vraća se kući u Salzburg, gdje su ga dočekale iste prepreke zbog kojih je i otišao: provincijalni grad kojim je vladao uskogrudni Princ nadbiskup Hieronymus Colloredo.
Prije nego što kao slobodni glazbenik ode živjeti u Beč, Mozart će u Salzburgu ostati još pune dvije godine. U međuvremenu, zahvaljujući vještim poslovnim potezima njegova oca, izabran je za dvorskog orguljaša, od kojeg se očekivalo da sklada crkvenu glazbu za katedralu.
Samo nekoliko tjedana nakon što se vratio u Salzburg, Mozart sklada Misu u C-duru KV 317, najpopularniju od 17 misa što ih je skladao. Misa je izgleda praizvedena za Uskrs, 4. travnja 1779., a naziv “Krunidbena“ vjerojatno je dobila kasnije: neki izvori tvrde nakon izvedbe povodom krunidbe cara Leopolda II. 1791. godine; drugi smatraju zbog toga što je izvedena tijekom krunidbe slike Djevice Marije u jednoj salzburškoj crkvi. Misa je jedno od nekoliko remek-djela što ih je Mozart uspio skladati tijekom tog frustrirajućeg razdoblja rada za Colloreda, koji je od Mozarta očekivao glazbu koja neće skretati fokus sa samog crkvenog obreda.
Međutim, za razliku od jednostavne glazbe što ju je skladao u misama za Salzburg prije puta u Mannheim i Pariz, u kojoj se Mozart uglavnom drži Colloredovih pravila (opisujući u jednom pismu Padre Martiniju kako kompletna misa ne smije trajati duže od tri četvrt sata), crkvena glazba što je sklada nakon povratka u Salzburg pokazuje značajke skladateljske samosvijesti koja je nesumnjivo iritirala Colloreda.
Za Uskrs 1779. Mozart je dobio zadatak skladati veliku misu za soliste, zbor i puni orkestar, uključujući i trublje i timpane, djelo prikladno za masivno katedralno zdanje, u stilu koji će odgovarati sjajnoj prilici, a sve u trajanju od samo četrdesetak minuta. Mozart je uspio skladati djelo kraće od trideset minuta. Rješenje je bilo jednostavno, isto ono koje je Haydn primjenjivao u svojim kasnim misama: tretirajući četvero solista u kvartetima ili duetima nasuprot zboru, umjesto u solističkim stavcima, skladajući homofoni umjesto polifonog sloga, i zamijenivši tradicionalne fuge u Gloriji i Credu brzim, oštrim akordima.
Od početnih taktova Krunidbena misa blješti sjajnim orkestralnim bojama i prštećom energijom. Veličanstveni punktirani ritam u stavku Kyrie trijumfalno odzvanja obogaćen limenim puhačima i timpanima. Gloria eksplodira u brzoj, plesnoj trodijelnoj mjeri, s izmjenama zborskih tuttija i solističkog kvarteta, kulminirajući u dramatičnom Amen. Credo započinje zborskom deklamacijom, okruženom brzim figurama violina i prodorima limenih puhača i timpana. Slijedi naglo povlačenje u Adagio s riječima “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria virgine, homo factus est“. Harmonija se na ovom mjestu preobražava u meki Es-dur koji donose solisti praćeni prigušenim gudačima. Trodijelna mjera Sanctusa označena je kao “maestoso“, veličanstveno, s jakim ritmovima koje podcrtavaju limeni puhači i timpani. Pokretna i radosna Hosanna u kontrastu je s nježnijom dvodijelnom mjerom Benedictusa. U stavku Agnus Dei Mozart sklada lebdeću ariju za sopran solo, koja će kasnije postati melodijom slavne arije Grofice “Dove sono“ u drugom činu Figarova pira.
Božena Svalina
Božena Svalina, rođena u Splitu, prve je poticaje za solističku opernu karijeru dobila od Vladimira Ruždjaka, da bi prve nagrade osvojila već u srednjoj glazbenoj školi Josip Hatze, gdje je solo pjevanje završila u klasi prof. Branke Ristić. Slijedi studij solo pjevanja na Akademiji za glasbo Univerze v Ljubljani u klasi prof. Eve Novšak Houške, a potom i usavršavanja u klasi Marijane Lipovšak i prof. Alfreda Burgstallera iz Austrije.
Uz brojne solističke koncerte diljem Hrvatske, Slovenije i Italije, najveći dio karijere Božene Svaline vezan je uz Operu HNK Split gdje gotovo dvadeset godina nosi značajan dio opernog i koncertnog repertoara.
Veliki talijanski i francuski operni majstori, uz brojne uloge iz nacionalnog opernog i operetnog korpusa profiliraju i Svalinu kao zapaženu interpretkinju. Tu su uloge u Verdijevim operama Aida (Svećenica), Nabucco (Anna), Traviata (Violeta), Rigoletto (Gilda), Don Carlos, Lombardijci; potom u Puccinijevim La Boheme (Mimi), Turandot (Liu), Sestra Angelica; zatim Rossinijevim, Monteverdijevim, Boitovim, a od francuskih opernih velikana Svalina pjeva u Gounodovom Faustu (Siebel, Marguerite), Offenbachovim Hoffmannovim pričama (Antonia), Bizetovoj Carmen (Micaela) i brojnim drugima.
Podjednako važan dio u solističkom profiliranju Božene Svaline činile su i najpopularnije nacionalne opere. Od Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog (Jelena), preko Gotovčeva Era s onoga svijeta (Đula), Hatzeovih Adela i Mare te Povratka, pa sve do nezaboravnih uloga u Tijardovićevim operetnim biserima Spli'ski akvarel (Marica) i Mala Floramye.
Značajan dio ovih uloga, poput Đule iz Era, Mimi iz La Boheme, Jelene iz Zrinjskoga… zabilježen je i na brojnim snimcima HTV-a, a za ulogu Đule bila je nominirana i za nagradu Hrvatskog glumišta.
Kao solistica Svalina redovito nastupa i u izvedbama oratorijskih i koncertnih djela. Glagoljska misa L. Janačeka, Mozartov Requiem, Monteverdijev Vespro della beata Vergine, Schubertova Misa u C-duru'", Sedam posljednjih Kristovih riječi T. Duboisa, Faureov Requiem, Saint-Saensov Božićni oratorij, Vivaldija i Albertijeva Gloria, a također i brojna djela hrvatskih skladatelja poput Lukačića, Bajamontija, von Suppea i drugih - samo su dio njenog širokog koncertnog repertoara.
Terezija Kusanović
Terezija Kusanović, rođena u Splitu, tek se nakon diplome glazbene pedagoginje i prvih uspjeha u području klapskog pjevanja, odlučuje i za studij solo pjevanja u klasi vrsnog vokalnog pedagoga i proslavljene operne primadone prof. Nelli Manuilenko (Ukrajina). Uz redovan studij na UMAS-u u Splitu, usavršavala se i na tečajevima poznatih glazbenih pedagoga i umjetnika kao što su Gerhard Zeller, Cyntia Munzer i Gary Glase (USA) u sklopu International Vokal Institut u Hvaru, Olivere Miljaković, te kod primadona Biserke Cvejić i Dunje Vejzović.
U HNK Split debitirala je 2005. u ulozi Larine u Evgeniju Onjeginu P. I. Čajkovskog. Nadalje, zapaženo je njeno sudjelovanje na koncertima Lea Nuccia, te Ivne Mule naredne 2006. godine, a u listopadu iste godine brojni hrvatski mediji pohvalno pišu i o njenoj interpretaciji naslovne uloge u Juditi Frane Paraća (HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci). Vrijedi istaknuti i njeno sudjelovanje u finalnom dijelu Međunarodnog belcanto natjecanja u Rijeci 2006. godine, kad uz orkestar, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, izvodi ariju Azzucene iz Trubadura. U svibnju 2007. godine pjeva ulogu Dome u Gotovčevu Eru s onoga svijeta, a na Splitskom ljetu 2007. ulogu Ines na premijeri Verdijeva Trubadura te ulogu Fenene u Nabuccu. Spomenimo i njenu najnoviju ulogu Ljudmile u premijeri Prodane nevjeste Bedřicha Smetane, u studenome 2009. u HNK Split.
Uz bogatu koncertnu djelatnost, gdje ponajviše izvodi djela talijanskih, ruskih i hrvatskih skladatelja, nastupala je ove godine u ulozi Siebela u Gounodovom Faustu i u obnovama već navedenih predstava. Rujna 2008. godine upisuje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu poslijediplomski studij solo pjevanja u klasi prof. Nelli Manuilenko, a ujedno u isto vrijeme biva angažirana u svojstvu asistenta u klasi iste profesorice, na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na Odjelu za glazbenu umjetnost. Ožujka 2009. godine započinje suradnju s vokalnim pedagogom Evom Blahovom u Bratislavi, u okviru koje suradnje sudjeluje na Wiener Music Seminaru, na Universitätu Für Musik und darstellende Kunst, gdje osvaja drugu nagradu.
Sveto Matošić Komnenović
Sveto Matošić Komnenović glazbeno obrazovanje stjecao je u glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, zatim na opernom studiju pri HNK Split u klasi Attilija Planinšeka, te u Zagrebu kod prof. Nade Puttar. Od 1987. u angažmanu u HNK Split, a od 1994. solist je prve grupe. Na matičnoj sceni, kao i na brojnim gostovanjima u svim hrvatskim nacionalnim operama (Zagreb, Rijeka, Osijek) ostvario je niz zapaženih uloga u standardnom opernom repertoaru koji obuhvaćaju djela Verdja (Traviata, Lombardijci, Falstaff), Puccinija (Gianni Schaichi, Madam Butterfly), Rossinija (Seviljski brijač, Turčin i Italiji), Donizzetija (Ljubavni napitak, Don Pasquale), Mozarta (Čarobna frula, Otmica iz Saraja), Masseneta (Werther), Musorgskog (Boris Godunov), Prokofjeva (Zaljubljen u tri naranče), Berlioza (Faustovo prokletstvo), Zajca (Nikola Šubić Zrinjski, Lizistrata). Od operetnih uloga mogu se izdvojiti one u djelima Straussa ml. (Šišmiš), Offenbacha (Orfej u podzemlju) i Tijardovića (Mala Floramye). Njegov repertoar uključuje i brojne koncertne nastupe u djelima Mozarta (Reouiem, Krunidbena misa), Handela (Mesija), Monteverdija (Večernja Blažene Djevice), Rossinija (Mala svečana misa), Berlioza (Kristovo djetinjstvo), Schuberta (Lazarovo uskrsnuće), Bacha (Kantate), Papandopula (Muka gospodina našega Isusa Krista), te posebno brjne izvedbe popularne Orffove kantate Carmina Burana. Nastupao je u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini. Surađivao je s eminentnim hrvatskim i inozemnim dirigentima i glazbenim umjetnicima.
Marijo Krnić
Marijo Krnić rođen je u Splitu. Student je četvrte godine dodiplomskog studija solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Nelli Manuilenko. Diplomirao je 2003. godine na Odsjeku za glazbenu kulturu Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu pod mentorstvom prof. Vlade Sunka. Magistrirao je 2008. godine na Odsjeku za teoriju glazbe i kompoziciju na Akademiji za glasbo Univerze v Ljubljani pod mentorstvom prof. Marka Vatovca. Od 2004. asistent je na Odsjeku za učiteljski studij Filozofskog fakulteta u Splitu, a radi i kao učitelj glazbene kulture od 2003. do 2008. Osnovao je i vodio brojne vokalne sastave te osvojio nekoliko priznanja na domaćim i međunarodnim natjecanjima kao zborovođa. Na 15. Međunarodnom natjecanju solo pjevača C. A. Seghizzi u Goriziji (Italija) u srpnju 2009. godine osvaja drugu nagradu. Svoja glazbenička znanja i vještine usavršava na brojnim seminarima za pjevanje (M. Kenzee, N. Enns, J. Blakely, O. Miljaković) i za zborsko dirigiranje (M. Nilsson, R. Rasmussen). Povremeno sudjeluje u projektima Opere HNK u Splitu na manjim solističkim ulogama. Glavni je urednik Lista za vokalnu glazbu Sotto voce.
Domeniko Briški
Domeniko Briški rođen je u Zagrebu gdje je završio nižu i srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski.
Na Muzičkoj Akademiji Sveučilišta u Zagrebu teoriju glazbe diplomira 2002. godine. Na srednjoj glazbenoj školi predaje teorijske glazbene predmete, polaže stručni ispit, te 2003. upisuje studij dirigiranja na sveučilistu za glazbu i scensku umjetnost u Beču (Universität für Musik und Darstellende Kunst Wien), u klasi mo. Uroša Lajovica. 2005. sudjeluje na majstorskom tečaju s mo. Seiji Ozawom, a 2007. s mo. Marissom Jansonsom, uz Pro arte orkestar, Beč. 2006. i 2007. organizira i dirigira na koncertima u Beču u sklopu Festivala hrvatske glazbe u Beču, 2006. otvara Festival sa koncertom Mozartu u čast u povijesnoj Eroica dvorani, a 2007. predstavlja suvremene hrvatske glazbenike bečkoj publici. 2008. diplomira, te postiže status magistra umjetnosti svečanim koncertom s Bečkim komornim orkestrom. 2009. u Beču organizira i ravna koncertom na kojem će se predstaviti Hrvatska glazba kroz tri stoljeća od Jarnovića do Papandopula. Do sada je više puta ravnao Hrvatskim komornim orkestrom, a među ostalim dirigirao je studentskim orkestrom iz Pečuha, Wroclawskom filharmonijom, Bečkim komornim orkestrom. Kao dirigent nastupa u Mađarskoj, Austriji, Poljskoj i Hrvatskoj, često sa kolegama solistima s Bečkog sveučilišta.
Od rujna 2009. djeluje u Hrvatskom Narodnom kazalištu Split kao zborovođa i dirigent. Od listopada 2009. predaje u statusu vanjskog suradnika na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, te na Učiteljskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. U prosincu 2009. dirigira na trima novogodišnjim koncertima u Splitskom HNK sa simfonijskim orkestrom Splitskog HNK.