Slike s izložbe

RAHMANJINOV – MUSORGSKI

Jedan od najomiljenijih koncerata pijanističke literature, Drugi koncert za klavir i orkestar u c-molu op. 18, zamalo nikad nije ni napisan. Njegovu nastanku prethodile su tri duge godine stvaralačke blokade, možda najteže razdoblje u životu Sergeja Rahmanjinova (1873 - 1943), iz kojega su ga izvukle tek seanse s dr. Dahlom, koji je mladom skladatelju pomogao primjenjujući tada novu terapiju hipnozom, ali i vodeći s njime duge razgovore o glazbi. I sam glazbenik, violist i violončelist, dr. Nikolai Dahl bio je izbor skladateljeve obitelji, i kako se ispostavilo, osoba koja je Rahmanjinovu vratila stabilnost i dala hrabrosti za povratak glazbi. Pad koji je Rahmanjinov doživio i koji je gotovo uzrokovao njegov raskid s glazbenom karijerom, bio je velik, tim više što je to bio pad s velike visine. Već od tinejdžerskih godina smatran najvećom nadom ruske glazbe, pod mentorstvom samog Čajkovskog, Rahmanjinov nije bio pripremljen na mogućnost neuspjeha. Kada je neuspjeh ipak došao, u vidu fijaska premijere njegove Prve simfonije, pod ravnanjem Aleksandra Glazunova, koji nije ni najmanje mario za glazbu Rahmanjinova (i koji je navodno bio pijan tijekom izvedbe), praćen oštrom kritikom Césara Cuija, otvorio se bezdan sumnji i nesigurnosti za tada dvadesetčetverogodišnjeg skladatelja, koje će ga mučiti do kraja života. Teško razdoblje, tijekom kojega gotovo ništa nije skladao, održavajući tek povremeno koncerte kako bi izdržao lošu financijsku situaciju, doseglo je dno kada je zajedno s prijateljem Fjodorom Šaljapinom posjetio Tolstoja. Ni povoljan komentar možda ne bi puno pomogao Rahmanjinovu, ali kada je njegov mladenački idol proglasio njegovu glazbu bespotrebnom, za Rahmanjinova su nastupili najteži trenuci. Doduše, bilo je poznato da je Tolstoj u to doba bio naklonjen narodnoj glazbi, proglašavajući kompletnu umjetničku glazbu suvišnom. Rahmanjinov je bio duboko pogođen, i nikada više, unatoč opetovanim pozivima, nije otišao u posjet svom nekoć obožavanom piscu. Nedugo nakon tog susreta, početkom siječnja 1900, Rahmanjinov, potpuno očajan pristaje na psihoterapijske seanse s dr. Dahlom. Svakodnevni susreti kroz četiri mjeseca, tijekom kojih je Rahmanjinov pomalo počeo ponovno normalno funkcionirati, spavati, jesti, probudili su u njemu i ponovnu želju za skladanjem. Direktan plod ovog oporavka bio je Drugi koncert za klavir, posvećen upravo dr. Dahlu. Drugi i treći stavak djela prethodili su nastankom prvom stavku, i skladani su tijekom ljeta 1900., te praizvedeni u Moskvi u prosincu iste godine. Ohrabren odličnim kritikama, Rahmanjinov dovršava i prvi stavak, te kompletan koncert doživljava praizvedbu u listopadu 1901. godine. Za klavirom je bio sam skladatelj, sada potpuno oporavljen i opet na pravom putu, opravdavajući vjeru koju je Čajkovski imao u njega.

Svježina i ljepota melodija, kao i prirodnost tijeka glazbe, odnosno gradnje forme, koja se oblikuje s lakoćom, bez imalo isforsiranosti koja često prati virtuoznu koncertantnu formu 19. stoljeća, čine ovaj koncert remek-djelom pijanističke literature. Kompozicija, premda nastala na prijelazu u 20. stoljeće, zapravo svojim romantičarskim izrazom pripada i dalje tradiciji 19. stoljeća. Ipak, način na koji Rahmanjinov tretira solističku dionicu klavira, koja se razvija oslobođena koncertantnih okvira, preludirajući u slobodnim linijama i figuracijama, dok je orkestru nerijetko dano da iznosi tematski materijal, ipak svjedoči o odmaku Rahmanjinova od zadatosti forme i naslijeđenih konvencija žanra. Od početnih akorda, koji podsjećaju na zvonjavu crkvenih zvona, koja će se javljati kao motiv u nekolicini djela Rahmanjinovljeva opusa, uvedeni smo u atmosferu koja je prepoznatljivo ruska. Možda neki podsvjesni utjecaj Tolstojevih komentara, i njegovog inzistiranja na ruskoj narodnoj tradiciji, ima svoj trag u ovom koncertu, jer prva tema koju razvijaju gudači nakon tih početnih akorda, nosi pečat ruskih pjesama ili možda crkvenih melodija. Druga tema u Es-duru, razvija se iz dijaloga s dionicom viola u gotovo rapsodičnoj maniri, i u centralnom dijelu spajajući se s materijalom prve teme, u bogatim teksturama koje grade beskrajne varijacije klavirskih figuracija i široki rasteri orkestralnog zvuka od fanfaričnih puhača do mekih velova gudača. Premda nema klasične solističke kadence, pijanizam je tijekom kompletnog stavka tehnički zahtijevan i traži veliko bogatstvo izraza, a jedan od najvećih izazova je ritamska sigurnost i konstantna tijesna povezanost s orkestrom. Drugi stavak donosi, nakon tenzija i tamnih nijansi prvog stavka, osvježenje s tonalitetom E-dura i opuštanje u polaganoj melodiji, praćenoj sporim pulsom klavira, posebno akorda lijeve ruke klavira, koji zvuče ponovno kao odjeci onih zvona s početka prvog stavka. Klavir se i u ovom stavku ponovno javlja prvo kao pratnja, flauti, pa klarinetu, da bi preuzeo melodiju dajući joj svjetliju boju, u nešto jačoj dinamici. Novo osvjetljenje donosi druga tema, kao i buđenje novog osjećaja čežnje, koji se ne uspijeva razriješiti ni kratkim ponovnim dijalogom s klarinetom ni uvođenjem dramatičnije razrade u klavirskim figuracijama. Rapsodičnim lutanjima dolazimo do svjetlijih durskih predjela i kratkog brzog scherzanda, koji daje priliku za kadencu. Ona se pretapa u figure s početka stavka i glavnu temu, sada sasvim meko u violinama, i potom kompletnim gudačima, raskošno praćenima arpeggiatima klavira, koji vode završnim trenucima stavka. Gotovo bez pauze, orkestar uvodi u posljednji stavak, Allegro scherzando, s prvom temom nalik koračnici, koja u sve bržim izmjenama klavira i orkestra vodi u vrhunac, koji se razrješava u drugoj temi, romantičnoj kantileni pomalo egzotičnog korsakovljevskog prizvuka, s karakterističnim molsko-durskim ozračjem. Nju Rahmanjinov maksimalno efektno rekapitulira na kraju stavka, u punoj orkestraciji, i u tonalitetu C-dura kojim koncert trijumfalno završava. Upravo ta melodija, ali i slavni drugi stavak, učinili su ovaj koncert jednim od najpopularnijih, a njegove teme postale su materijalom i za brojne filmske melodije, osiguravajući tako glazbi Rahmanjinova trajnu popularnost i i zvan užeg kruga poklonika klasične glazbe.

Ruski glazbeni realist, Modest Petrovič Musorgski (1839 - 1881)svojim je oporim glazbenim jezikom stvarao jedinstven glazbeni svijet unutar ruske glazbene tradicije, sasvim prepoznatljivog rukopisa među ruskom Moćnom gomilicom. Posvećen ruskim temama i obuzet poviješću i sudbinom ruskog naroda, impresivni su njegovi pronicljivi portreti različitih tipova i pripadnika slojeva ruskog naroda i plemstva u operama Boris Godunov ili Hovanščina. Dovitljivost koju pokazuje u gradnji opera, koje uspijevaju prikazati slojevitu sliku ruskog društva, kao i dati nezaboravne portrete pojedinaca, osjeća se i u djelu puno manjih razmjera, ali do danas možda najpoznatijem iz njegova opusa.

Slike s izložbe, u originalu za klavir, Musorgski je skladao 1874, u spomen na prijatelja, slikara i arhitekta Viktora Hartmanna. Izložbu Hartmannovih slika postavio je u Sankt Peterburgu utjecajni kritičar Vladimir Stasov. Musorgski je odlučio odati počast prerano preminulom prijatelju, skladajući svojevrsnu šetnju izložbom, promenadu, “tijekom koje će se približiti nekim slikama i pogledati ih izbliza, misleći s tugom na svog preminulog prijatelja“. Musorgski je na skladbi radio tijekom proljeća 1874. i dovršio je u lipnju iste godine. S obzirom da ne postoji nikakav zapis o javnoj izvedbi skladbe, pretpostavlja se da je skladana za privatno izvođenje, te da nije bila namijenjena objavljivanju. Nije ju svirao čak ni na turneji koju je poduzeo 1879. Skladba je tako i nakon smrti Musorgskoga tek čekala na svoju buduću popularnost. Kao i drugi dijelovi ostavštine Musorgskoga, i ona je bila povjerena dobrom duhu ruske glazbe, Nikolaju Rimski-Korsakovu, koji se pobrinuo da rukopis dospije u tisak i do javnosti. Od toga trenutka, Slike su intrigirale maštu ne samo brojnih pijanista, nego i brojnih skladatelja i dirigenata, koji su u bogatim tonskim teksturama Musorgskoga čuli orkestralni potencijal.
Do danas najpoznatija i najizvođenija orkestracija, ona velikog majstora orkestracije, Mauricea Ravela, nastaje 1922. Ravel je već bio upoznao stil Musorgskoga, radeći zajedno sa Stravinskim na izdanju Hovanščine 1913. Ravelov orkestar u Slikama uključuje tri flaute i dva piccola, tri oboe i engleski rog, dva klarineta i bas-klarinet, dva fagota i kontrafagot, alt saksofon, četiri roga, tri trube, tri trombona i tubu, timpane, glockenspiel, zvona, triangl, tam-tam, čegrtaljku, razne vrste bubnjeva, ksilofon, čelestu, dvije harfe i gudače. Ali ono što je najvažnije, vjerno prenosi i dapače nadopunjava bogatstvo raspoloženja i boja koje donosi Musorgski u originalnoj verziji za klavir. Musorgski odabire jedanaest Hartmannovih slika, od kojih neke nisu bile na Stasovljevoj izložbi, ali ih je Musorgski imao, odnosno poznavao. Na izložbi tog danas gotovo nepoznatog slikara, bilo je izloženo čak četiri stotine njegovih slika i crteža. Danas nas intrigiraju one koje je “uglazbio“ Musorgski. Objedinjuje ih tema šetnje, Promenada, a Musorgski se kreće od kraćih skladbi, prema većim, dužim stavcima, i grandioznom finalu. Tempo Promenade ukazuje na odlučnog, nikako sporog šetača, koji u allegru stiže do prve slike koja okupira njegovu pažnju – to je Gnom, danas izgubljen crtež predmeta koji je služio kao ukras na božićnom drvcu, prema komentaru Stasova neka vrsta orašara. Bizarne, pomalo zlokobne harmonije Musorgskoga, i čudno poskakivanje, vrlo slikovito dočaravaju kako je Gnom morao biti nacrtan. Stari dvorac prikazan je starinskom melodijom nalik serenadi trubadura, koja dočarava crtež srednjevjekovnog dvorca. Ravel melodiju transkribira za saksofon. Tuileries, slavni pariški park, koji je Hartmann nacrtao dok je živio u Parizu, daje Musorgskom materijal za razigrane motive nalik dječjim rugalicama. Bydlo (što na poljskom znači zaprežna kola), donosi glazbu teškog, tromog pokreta, koja dolazi iz daljine, u piano dinamici. S crescendom u sredini skladbe kola nam se sasvim približavaju, da bi slabljenjem dinamike iščezla iz vidokruga. 1871. Hartmann je načinio kostimografiju za balet Trilbi, u kojemu su se pojavljivala djeca odjevena kao pilići kanarinaca koji su se tek izlegli iz jaja. Nakon kratkog pojavljivanja teme Promenade, od svega deset taktova, nastupa ovaj karakterističan brzi ples, jedan od najpoznatijih ulomaka skladbe, koji Ravel orkestrira prozračnim drvenim puhačima. Limeni puhači pak dominiraju sljedećim stavkom, Samuel Goldenberg i Schmuÿle, koji donosi razrađenu scenu o dvama Židovima. Musorgski je u svom vlasništvu imao dva crteža naslovljena Bogati Židov s krznenom kapom i Siromašni Židov, kojima je nadjenuo osobna imena. Hartmann, čija je žena bila poljska Židovka, posjetio je u Poljskoj židovski geto, gdje slika nekoliko scena i likova, uključujući i ovu dvojicu, kao i zaprežna kola, Bydlo. Pompozna melodija, koja počiva na intervalima povećane sekunde, prizivajući modalnost židovske glazbe, prikazuje bogatog Židova, kojega Ravel orkestrira dubokim gudačima. Isprekidana nesigurna linija, koju Ravel orkestrira sordiniranom trubom, glazbeni je portret siromašnog Židova. Slijedi živahni prikaz Tržnice u Limogesu, u kojem lako možemo zamisliti gužvu i nadvikivanje prodavača. Živost se prekida dolaskom do slike Katakombe, podnaslovljenom Sepulchrum romanum. Glazba, uz koralnu melodiju Cum mortuis in lingua mortua (S mrtvima jezikom mrtvih), dočarava šetnju, dok lampa osvjetljava gomilu lubanja s jedne strane. Makabrično raspoloženje se nastavlja u stavku koji prikazuje čarobnu kolibu iz ruske bajke, sagrađenu na kokošjim nogama, Koliba na kokošjim nogama. Hartmannov dizajn za trijumfalna vrata u Kijevu, kojima bi se odalo počast caru Aleksandru II, nadahnuo je snažni završni stavak, Velika vrata Kijeva, u kojemu spektakulrana slavljenička melodija kontrastira mirnoj procesiji s pjevom redovnika. Trijumfalna vrata prema Hartmannovim skicama nisu nikad sagrađena, a vjerojatno bi i ostali njegovi crteži i slike do danas pali u zaborav da nije bilo Musorgskoga koji je sjećanje na prijatelja učinio glazbeno nezaboravnim.

Zrinka Matić

Martina Filjak - pijanistica

Pijanistica Martina Filjak ubraja se među najdarovitije hrvatske glazbenike mlađe generacije koja svojom istovremeno strasnom i lirskom svirkom te tehničkom perfekcijom oduševljava međunarodnu javnost kao 'umjetnica galvanizirajuće snage' s 'magnetskom scenskom prisutnošću'.

Pažnju šire međunarodne javnosti privukla je 2009, kada je osvojila Zlatnu medalju i niz posebnih priznanja na renomiranom međunarodnom natjecanju u Clevelandu, te ubrzo potom debitirala u dvoranama Konzerthaus u Berlinu, Musikverein u Beču kao i dvorani Zankel u Carnegie Hallu. Neposredno prije Clevelanda bila je dobitnica prve nagrada na natjecanjima Viotti ( 2007.) i Maria Canals u Barceloni (2008.) te bila laureat natjecanja Busoni u Bolzanu.

U Hrvatskoj je nagrađivana nagradama Milka Trnina Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, državnom nagradom Vladimir Nazor za izvedbe Brahmsova Prvoga koncerta i Kelemenova koncerta, Orlandom za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama, Juditom za izvedbu koncerta Dore Pejačević na Splitskom ljetu, a 2009. odlikovana je Redom Hrvatskog pletera za postignuća u glazbi.

Rođena je u glazbeničkoj obitelji, počela je učiti glasovir s pet godina, a već u šestoj prvi put javno nastupa. Glazbenu je naobrazbu stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na bečkom Konzervatoriju, a potom ju završila u renomiranoj klasi za soliste u Hannoveru. Pohađala je i majstorske tečajeve na prestižnoj Klavirskoj akademiji na jezeru Como u Italiji.

Martinin široki repertoar obuhvaća literaturu od Bacha do Beria, te više od trideset klavirskih koncerata. Kao osoba koja voli prirodu i u njoj je istinski sretna, oduševljava se glazbom koja evocira zvukove prirode i folklorne melodije - primjerice Bartókova suita Na otvorenome, Six Encores Luciana Beria (Wasserklavier, Erdenklavier, Feuerklavier i Luftklavier), te Ravelova Une barque sur l’océan spadaju među njezina najdraža djela. Istovremeno je privlači komorno muziciranje ali i tehnički i intelektualno zahtjevna i komplicirana djela kao što su Beethovenova Hammerklavier Sonata i Bartókov Klavirski koncert br. 2.

Kao solistica uz orkestar i izvedbama klavirskih recitala nastupala je u poznatim dvoranama poput Concertgebouw u Amsterdamu, Carnegie Hall u New Yorku, Musikverein u Beču, Salle Gaveau u Parizu, Auditori i Palau de la Musica u Barceloni, Konzerthaus u Berlinu, Teatro San Carlo u Napulju, Auditorium di Milano, Oriental Art Center u Šangaju, Severance Hall u Clevelandu.

Tijekom sezone 2014/15 Martina nastupa u Brazilu, Japanu, uz Japan Century Symphony i Alana Buribayeva, Slovensku Filharmoniju i Marcela Lehningera, Zagrebačku Filharmoniju i Hansa Grafa, Sinfonieorchester Aachen I Kazema Abdullaha. Tijekom iste sezone debitira s milanskim Orchestra Simfonica La Verdi kao i u ciklusu Serate Musicali.

Nadolazeći nastupi u sezoni 2015-16 predstavit će ju uz Staatskapelle Halle, Bremensku Filharmoniju, Bilkent Symphony, the Phoenix Symphony, San Antonio Symphony, the Las Vegas Philharmonic, kao i uz Pro Musica Chamber Orchestra u koncertima Ravela, Beethovena , Rahmanjinova i Saint-Saensa.

Ivo Lipanović - dirigent

Ivo Lipanović rođen je u Dubrovniku, a porijeklom je iz Lumbarde na Korčuli. Dirigiranje je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Igora Gjadrova i kod Lovre pl. Matačića. Godine 1986. pobijedio je na natjecanju mladih dirigenata u Zagrebu, te je iste godine angažiran kao zborovođa i dirigent u Operi HNK u Splitu. Od 1992. do 1998. godine ravnatelj je Opere HNK u Splitu i umjetnički ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta. U Splitu je ravnao brojnim koncertima, baletima i opernim premijerama. Godine 1998. praizvodi i snima ciklus madrigala za djevojački zbor i instrumentalni ansambl Spiriti eccellenti hrvatskoga skladatelja Petra Bergama.

U istom razdoblju dirigira i većinom opernih, simfonijskih i komornih orkestara u Hrvatskoj, a od 1995. i brojnima u inozemstvu: u Seoulu ravna premijerom Verdijeva Don Carlosa, u Državnoj operi u Ankari izvodi Carmina Burana, Andrea Cheniera, Carmen i Fausta, a u Italiji s velikim uspjehom debitira u Cagliariju s Gounodovim Faustom kao i u Sassariju Mascagnijevom Cavalleria rusticana. Tijekom 1996. u Veroni s pijanistom Aldom Ciccolinijem integralno izvodi Saint-Saensove glasovirske koncerte i simfonije F. Mendelssohna. Godinama djeluje kao docent i stalni gost dirigent u Teatro Lirico Sperimentale u Spoletu na specijalizaciji za mlade pjevače i orkestralne glazbenike, gdje je ujedno i ravnao premijerama Gounodova Fausta, Massenetova Werthera i Le nozze di Figaro W. A. Mozarta, Cavallerije rusticane P. Mascagnija, Il segreto di Susanna E. Wolf-Ferrarija, Manon Lescaut G. Puccinija. U ožujku 2000. godine dirigira premijerom Evgenija Onjegina u Opera de Nice s velikim opernim zvijezdama kao što su Barbara Hendricks, Vladimir Chernov i Matti Salminen, dok nakon uspješnog debuta u listopadu 1999. u Deutsche Oper u Berlinu s Orffovom Carmina Burana biva ponovno angažiran te s velikim uspjehom, na dan Verdijeve smrti, 27. siječnja 2001., ravna svečanom izvedbom Falstaffa u toj poznatoj opernoj kući. Nakon Onjegina u Nici započinje plodnu umjetničku suradnju sa sopranisticom Barbarom Hendricks. Od studenoga 2001. do ljeta 2003. bio je na dužnosti glavnog glazbenog ravnatelja državne opere u Ankari i festivala u Aspendosu. Dobitnik je Nagrade Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za 2005. godinu. Godine 2004. ravnao je orkestrom i zborom Arena di Verona u izvedbi Madame Butterfly u Bresci prigodom proslave stote obljetnice Puccinijeve opere, a 2005. premijerom Traviate u Teatro Filarmonico u Veroni. U 2007. ravnao je premijerama Krabuljnog plesa u HNK u Zagrebu, te Manon Lescaut u HNK Split i Trubadura na 53. splitskom ljetu. Na splitskoj opernoj sceni ostaju zabilježena čak tri premijerna Lipanovićeva ravnanja Tijardovićevim Akvarelom (1991. 1999. i 2008), a pod njegovim dirigentskim vodstvom realizirano je i otvaranje 55. splitskog ljeta (2009) s Orffovom kantatom Carmina Burana, te premijerno postavljanje Smetanine Prodane nevjeste u HNK Split krajem 2009. Godine 2010. premijerno dirigira simfonijskim koncertima i operama Cavalleria Rusticana i Pagliacci na festivalu Luglio musicale Trapanese na Siciliji, Macbethom u HNK Split, a za Muzički Biennale Zagreb u splitskom HNK praizvodi operu Maršal Silvija Foretića. U 2013. i 2014. godini u HNK Split pod njegovim vodstvom slijede i premijere Verdijeve Sicilijanske večernje i Bizetove Carmen.

Od sezone 2014/15. Lipanović je ponovo ravnatelj Opere HNK u Splitu i ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta i u tom razdoblju dirigentski ga pratimo u premijernim realizacijama Bizetove Carmen i Saint-Saënsove Samson i Dalila. U istom razdoblju Lipanović uspješno dirigira i brojnim talijanskim premijerama Verdijeve Simon Boccanegra: Teatro di Pisa, Teatro Goldoni – Livorno, Teatro del Giglio – Lucca, Teatro Sociale – Rovigo.

S Invom Mulom i Zagrebačkom filharmonijom Lipanović je za Virgin snimio CD pod nazivom Il bel sogno s arijama iz opera Gounoda, Masseneta, Puccinija i Verdija, a s Elenom Mosuc i Zborom i Simfonijskim orkestrom HRT-a za Sony također CD s arijama Rossinija, Bellinija i Donizettija.