Riječ izbornice

Ovogodišnji 21. Marulićevi dani okupljaju se oko scenski intrigantnih čitanja klasika, suvremenih tekstova koji propituju neuralgične točke naše tranzicijske zbilje od društva u kojem živimo do osobnih tjeskoba u komunikaciji s drugima a tu su i autorske predstave čiji su tekstovi nastajali u procesu rada s glumcima, a koje također dotiču važne društvene teme.

U godini kad obilježavamo 30. obljetnicu smrti Miroslava Krleže naša su nam kazališta pokazala dva scenski zanimljiva čitanja njegovih drama od ranog ciklusa Legendi do Glembajevskog ciklusa. Zadarsko kazalište dovodi nam Michelangela Bounarrotija u režiji Dražena Ferenčine koji je tu ekspresionističku dramu o odnosu umjetnika i vlasti ali i tajni umjetnikova stvaranja donio vizualno zavodljivo, u nadrealističkoj kombinaciji živog glumca i lutkarskog imaginarija. O moralnom i umjetničkom bankrotu u jednoj karnevalskoj noći Krleža će progovoriti i kroz Ledu osječkog HNK-a u ekstravagantnoj i provokativnoj režiji Ivana Lea Leme koja u sebi nosi i animalnost i melankoliju međuljudskih odnosa.
Još se jedan klasik pokazao našim suvremenikom. Riječ je Slavku Kolaru i njegovom kultnom djelu Breza koju je izveo varaždinski HNK u režiji Želimira Mesarića i novoj dramatizaciji Borivoja Radakovića. Oni su tom djelu o našim bešćutnostima prema drugom i drugačijem dali jedan oporiji i groteskniji "štih" koji korespondira s današnjim primitivizmima što uništavaju sve što se ne uklapa u njihov priprost svjetonazor.
Odabrani suvremeni tekstovi također su se hrabro uhvatili s neuralgičnim točkama našeg vremena, a u skladu s njima bili su i redateljski rukopisi predstava.
Kritiku društva grabežljivaca prepoznat ćemo u Dolini Ruža Ivana Vidića u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi Dramskog kazališta Gavella iz Zagreba. Između mračne bajke i još mračnije stvarnosti s dozom humora, primjesom groteske i nadrealnog Vidić i Dolenčić govore o nama koji gledajući rasprodaju svega i svačega, od banaka do emocija, poželimo ostaviti sve i pobjeći u neku Dolinu Ruža.
Kroz razlomljenu realnost zaživjet će i drama mladog pisca Ivora Martinića Drama o Mirjani i ovima oko nje. Jugoslovensko dramsko pozorište u režiji Ive Milošević pokazat će jedan naizgled trivijalan život na nimalo trivijalan način pa će tjeskobe glavne junakinje i krhotine odnosa s drugima kroz prizmu apsurdne komike postati prepoznatljive svakom od nas.
Svakodnevne neuroze, frustracije i usamljenosti u nizu sjajnih glumačkih transformacija na scenu će donijeti autorski projekt Olje Lozice u predstavi Reces i ja u koprodukciji Teatra Exit i kazališne družine Kufer. Kroz niz slika nekoliko generacija jednog velegradskog susjedstva autorica pokazuje kako je nesreća podnošljivija kad je s nekim podijeliš. Drugi autorski projekt dolazi iz Zagrebačkog kazališta mladih. Ovo bi mogla biti moja ulica Anice Tomić i Jelene Kovačić dojmljivo progovara o maloljetničkom nasilju inspirirana ubojstvom zagrebačkog maturanta Luke Ritza, ali i postavlja pitanje o društvu koje okreće glavu od problema dok se agresivni obrasci samo gomilaju. Među odabranim predstavama, od kojih je svaka na svoj način u dosluhu s nama ovdje i sada, našlo se i Čudo u Poskokovoj Dragi prema popularnom romanu Ante Tomića i u režiji Krešimira Dolenčića, a u izvedbi satiričkog kazališta Keprempuh. Ona također progovara o raznim oblicima primitivizama te licima i naličjima tranzicijske zbilje u satiričkom kodu i iskrivljenom realizmu. Već prepoznatljivo Tomićevo poigravanje stereotipima u Dolenčićevoj režiji našlo je svoj izraz u maniri stripa i svojevrsnog dinarskog vesterna s pucanjem i pjevanjem kojem ćemo se ako ništa drugo smijati.