Devet predstava i isto toliko poetika

U ovogodišnjoj selekciji od devet predstava našlo se isto toliko različitih spisateljskih ali i izvedbenih poetika no ono što ih osim kvalitete na neki način povezuje su dvije tematske linije koje prevladavaju. Slučajno ili ne većina odabranih predstava tematski se vežu uz obitelj kao nukleus društva a s druge strane dobar dio njih se bavi ženama i njihovim doživljajima vremena.

Nakon deset godina na Marulićeve dane vraća se kultni tekst Nosi nas rijeka splitskog glumca i pisca Elvisa Bošnjaka ovaj put u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi dramskog kazališta Gavella iz Zagreba. Drama o raspadu seoske obitelji u Dalmatinskoj Zagori progovara o univerzalnim ljudskim patnjama i nesrećama koje se skrivaju iza šturih rečenica jer svaki razgovor boli. Riječ je odličnom i glumački izazovnom tekstu koji je dobro prolazio i na inozemnim pozornicama.

Mnogo bučnije ali i izvedbeno drugačije o obiteljskim svijetlim i mračnim stranama, istinama i lažima, fikciji i stvarnosti, pouzdanim i nepouzdanim sjećanjima progovara autorski projekt Olivera Frljića Mrzim istinu! iz Teatra ITD nagrađen Nagradom Hrvatskog glumišta. U ovoj predstavi Frljić zanimljivo pokazuje onaj paradoks kako je kazalište laž i zato je istinitije od života.

S druge pak strane obitelj kao ogledalo društva i njegovog moralnog i financijskog bankrota donosi nam Miroslav Krleža u kultnoj drami Gospoda Glembajevi koju je postavio HNK Zagreb a u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera. Riječ je o klasično postavljenom tekstu u kojem se poštivala dramaturgija pisca a da pritom zavodljivost drame za suvremenog gledatelja nije izgubljena.

Predstava Zagrebačkog kazališta mladih Moj sin samo malo sporije hoda najnoviji tekst Ivora Martinića u režiji Januša Kice prati emotivne raspade jedne obitelji . Prepoznatljiv Martinićev tragikomični rukopis kroz obiteljske odnose progovara ne samo o strahu da se suočimo s onim tko je drukčiji nego i sa samim sobom, osobnim frustracijama i egoizmima a ponovo su posebno dobro napisani ženski likovi.

Galeriju odličnih ženskih lica donosi nam i predstava Šarengrad autorski projekt Renate Carole Gatice iz Teatra ITD, mali scenski dragulj koji duhovito i scenski maštovito progovara o potrebi za bijegom u maštu za vrijeme traumatičnih događaja početkom domovinskog rata , gdje osmero žena živi između uzbuna, nacionalne euforije i meksičkih sapunica koje im postaju središte života.

Žene različitih sudbina i karaktera nalaze se i u predstavi Baba Jaga je snijela jaje rađene prema romanu Dubravke Ugrešić a u režiji Ivice Buljana i izvedbi Riječkog kazališta Ivana plemenitog Zajca. Poigravajući se raznim žanrovima od bajke do telenovela i s glazbom uživo predstava govori o odnosu majke i kćeri, o potrebi za svim vrstama ljubavi te o starosti kao jednom životnom razdoblju koji ne treba biti lišeno životnih radosti.

Starost kao tema opet kroz jaki ženski lik prisutna je u predstavi Prolazi sve dramskog kazališta Gavella prema tekstu Dubravka Mihanovića i u režiji Olivera Frljića u kojem se filmskom tehnikom prati put žene koje je svoje tragedije nosila sa smiješkom sve do staračkog doma gdje susreće galeriju zanimljivih likova i isto toliko poticajnih glumačkih ostvarenja.

Žene su ključne figure i u Kaćušama Davora Špišića koje je u HNK Split postavila Marica Grgurinović . Ta se crna komedija referira na Čehovljeve Tri sestre koje u dotičnom tekstu žive u nekoj apokaliptičnoj budućnosti na rubu egzistencije ali je potpuno jasno kako je riječ o apokaliptičnoj sadašnjosti u kojoj se žene bore za ostatak ljudskosti.

Današnjim društvom u kojem je notorna činjenica zatvaranje tvornica i otpuštanje radnika u neobičnoj kombinaciji realizma, nadrealizma i mirakula bavi se predstava Enciklopedija izgubljenog vremena kojeg je prema tekstu Slobodana Šnajdera režirala Snježana Banović a izvelo Varaždinsko kazalište. Nagrađen prije dvije godine nagradom Marin Držić ovo je tekst složene dramaturgije u kojoj se isprepliće prošlost i sadašnjost, gubitak egzistencije i raspad obitelji, anđeo smrti i bog a predstava se odlikuje i vrlo zrelom režijom.

Gordana Ostović, izbornica 22. Marulićevih dana