Riječ izbornika

Za ovogodišnje Marulićeve dane 29 kazališta iz pet zemalja (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Srbija) prijavilo je ukupno 39 predstava. Produkcije 16 javnih i 13 neovisnih kazališta prijavljene su u propisanom roku i sukladno pravilima Festivala.

Osim četiriju naslova čije rijetke izvedbe nisam uspio uskladiti s kalendarom i mjestima putovanja tijekom selekcije, pa sam ih pogledao na kvalitetnim videozapisima, sve sam predstave vidio u izvedbama na pozornici.

U svom selektorskom izboru nakana mi je bila posvetiti festival što je moguće više dramskim piscima i učiniti ga svečanošću dramskoga teksta. Zbog toga mi je jedan od najvažnijih kriterija bio fokusirati se na praizvedbe suvremenih hrvatskih pisaca, ili na posve nova (a to prije svega znači kreativno inovativna) autorska čitanja klasičnih tekstova hrvatske dramske baštine. Ondje gdje su odabrane scenske prilagodbe hrvatske proze, riječ je o postupcima u kojima izvedbeni tekstovi nisu tek dijalogizirana proza u ključu "jednostavne" dramatizacije (dakle ilustrativnog transponiranja prozne u dramsku strukturu, pravocrtni prijenos teksta u drugi medij), nego je riječ o materijalima koji su u punoj mjeri autorsko djelo, nov, izvoran scenski predložak za predstavu utemeljen na romanu, sasvim posebno autorsko djelo i prijevod jednog znakovnog sustava u drugi sustav. Za to je dovoljno usporediti odabrane romane i njihove scenske prilagodbe već i na razini pisma za čitanje, a posebno kad ih se promatra kao scenski funkcionalne izvedbene tekstove.

Pri odabiru postavaka novih dramskih tekstova (praizvedaba tekstova koji nisu monodrame, libreta ili sinopsisi za izvedbene postupke), zastupljene suvremene autorice i autore (u generacijskom rasponu od Olje Lozice do Slobodana Šnajdera, i u tematskom rasponu od brakoloma do međunacionalnih sukoba), povezuje u ovom odabiru njihovo izrazito intimno, osobno motrište. Odabrani tekstovi progovaraju javno o intimnom, svjedoče javno o posve osobnom, i predstavljaju različite autorske poglede u vlastitu intimu. Upravo taj osobni pogled tvori znakovit šapat malih ljudskih priča u buci velikih, traumatičnih povijesnih i društvenih događaja. U odabranim se tekstovima pred publiku iznose trenuci intimne zapitanosti pisaca, iskrena autorefleksija, predstavljaju se obični ljudi u neobičnim okolnostima, progovara se intimno o društvenom, osobno o javnom, ali i javno o osobnom, pri čemu je izraženi autorski angažman u isto vrijeme i društveni i osobni. Suvremeni hrvatski pisci, pojedinci koje sam prije desetak godina u jednoj svojoj knjizi nazvao "zbor usamljenih solista", danas i ovdje se, pak, prepoznaju kao znatno usuglašenija i povezanija skupina koja unatoči generacijskim, i tematskim, i stilskim, i estetičkim različitostima međusobno dijeli naglašenu osjetljivost prema vremenu i prostoru u kojemu stvaraju. I kad se bave temom prividno davnog događaja udrugom dijelu Europe, i kad poniru u podzemlje i na margine hrvatske suvremenosti, svi odabrani tekstovi, nedvojbeno i glasno, propituju naše "ovdje i sad", i radije nam postavljaju pitanja nego što nude odgovore.

Izbor predstava koje na potpuno nov autorski način pristupaju hrvatskoj dramskoj baštini podjednako predstavljaju suvremeno propitivanje s visokim stupnjem osjetljivosti za vrijeme i mjesto u kojemu nastaju, koliko i za predložak na kojemu nastaju. Buljanovi "Glembajevi", Božićeva "Glorija" i "Leda" autorskoga dvojca Tomić/Kovačić izvrsni su primjeri osuvremenjene i žive dramske baštine, iz našeg vremena iznova pročitanihi reaktualiziranih velikihhrvatskih klasika. To su istinski Krleža i Marinković za publike 21. stoljeća. Tako je "Leda" u postfeminističkom ključu usporediva po inovativnosti autorskog čitanja s "Kroćenjem goropadnice" Royal Shakespeare Company u režiji Lucy Bailey – u oba je slučaja jedno temeljno mizogino djelo pročitano iz posve ženskog motrišta. Premještanjem fokusa s diskursa arogantnog mačističkog dociranja prema intimnoj ispovijesti žene, potpuno jednaki doslovan tekst progovara tako iz potpuno druge kulturalne pozicije. "Glembajevi" su gotovo opsesivnom odanošću Krležinom materijalu u isto vrijeme (ili upravo zato) savršeno osjetili mjesta na kojima se taj monumentalni konstrukt otvara prema poroznim mjestima svakodnevice i prema mogućem transkulturalnom kontekstualiziranju. Način na koji je u "Gloriji" sačuvan izvorni Marinkovićev tekst i u isto vrijeme učinjen vrlo aktualnom pričom o današnjem odnosu pojedinca i institucije, slobode i represije, pričom o izboru, također je uzoran pothvat davanja posve novog života dramskoj baštini. To su izvrsni primjeri dobrih kulturalnih prijevoda i informacijskih prijepisa djela baštine koja vremensku distancu promatraju nelinearno i kroz suvremena očišta, puneći tu baštinu živim i suvremenim problemima koji nas se uistinu danas (do)tiču. To je, istovremeno, zapravo i jedini način na koji uopće ima smisla i razloga posegnuti za klasikom i prevrednovati potencijale vlastite dramske tradicije – odvažnost na rizik s postavkom koja je u razgovoru sa suvremenicima i u prijevodu koji im je razumljiv. Izvan toga baštinu treba čuvati u zlatotisku lektire, osim ako se ne želi načiniti tek još jedna puka muzejska rekonstrukcija, ili pak neko banalno "osuvremenjivanje" u pokušaju, naviješteno površnim navlačenjem suvremenih kostima na klasične likove bez ikakve suvremene ideje o kontekstualiziranju klasike, kakvima nažalost prečesto svjedočimo na našim (ali nerijetko i na europskim) pozornicama.

Svaka je selekcija, dakako, posve autorski pristup i jedan mogući koncept. Naravno da u svakom odabiru, antologiji, selekciji, repertoaru ili žiriranju, konačna odluka ovisi ponajviše o osobnom pristupu autora. U protivnom bi se odabir mogao napraviti potpuno nasumično, recimo izvlačenjem naslova predstava iz šešira, ili po njihovu abecednom redu ili pak po datumima rođenja redatelja. Ovo je jedan takav osoban, autorski, moj izbor, za koji ću biti sretan i zahvalan nađe li odgovora kod publike.

prof. dr. sc. Darko Lukić