Izvješće i prijedlog programa izbornika

Odluka o imenovanju

Vijeće Marulićevih dana na sjednici održanoj 7. siječnja 2016. u Splitu jednoglasno je odlučilo da je novi je selektor Festivala hrvatske drame Marulićevi dani kazališni kritičar Igor Ružić. Ovogodišnje, 26. izdanje jedinog kazališnog festivala posvećenog hrvatskoj drami održat će se u tradicionalnom terminu od 21. do 28. travnja u Splitu, u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta Split.

Brojke i slova

Ukupno su prijavljene pedeset i dvije predstave iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.

Ot toga je njih sedam proglašeno nevažećima. Pet organizacija prijavitelja nije u Očevidniku kazališta (KNAP Zagreb, Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život Zagreb, AKC Medika Filmski studio Zagreb, Kulturni centar Kalvarija i RI Teatar Rijeka, Lero Dubrovnik), jedna je premijera trebala imati u veljači 2016., što prelazi zadani rok (Binocular Teatar Zagreb), dok je prijava HNK Mostar proglašena nevažećom jer je bila nepotpuna (nisu prijavi priložili snimku predstave niti su ponudili datum izvedbe).

Od ukupnog broja važećih prijava, vidio sam izvedbe njih trideset i tri, dok sam ostale gledao na snimci. Pored prijavljenih, pogledao sam, uživo ili snimku, još nekoliko predstava domaćih autora ili po domaćem tekstu (npr. talijanska produkcija teksta „Rio Bar“ Ivane Sajko). Pritom ne treba previdjeti činjenicu da mi je, spletom okolnosti na koje nisma mogao utjecati, ostavljen prilično kratak rok za navedeni zadatak. Stoga i ovim putem ne bi bilo zgorega apelirati na organizaciju festivala da se slične situacije ubuduće izbjegavaju, kako zbog izbornika tako i, što je još važnije, zbog prijavitelja i njihovih predstava.

Putovanja

Proces selekcije službeno je završio 19. veljače 2016. putovanjem u Pulu na izvedbu predstave „Blak“ INK Pula. Prije toga, tijekom siječnja i veljače 2016., putovao sam u Varaždin, Novi Sad, Zenicu, Split, Dubrovnik, Šibenik, Karlovac, Sarajevo, Osijek i Pulu, na jedan ili više dana, ovisno o broju prijavljenih predstava, terminima izvedbe, spajanju putovanja ili željama i mogućnostima organizatora s jedne i mene s druge strane. Ovom prilikom treba naglasiti izuzetnu susretljivost te istodobno profesionalno gostoprimstvo i upravo domaćinsku brigu svih prijavljenih organizacija.

Statistika

Prijavljene, i neke neprijavljene ali odgledane predstave moguće je, u okviru Festivala hrvatske drame, razvrstati u nekoliko kategorija, za eventualne potrebe buduće statistike.

Praizvedbe: Mislav Brečić: „Malena“, Dino Pešut: „(Pret)posljednja panda ili statika“, Miro Gavran: „Pivo“, Elvis Bošnjak: „Kašeta brokava“, Ivan Vidić: „Posljednji dani mira“, Igor Štiks: „Brašno u venama“, Mate Matišić: „Ne kopaj po groblju, molim te“ i „General“ – u sklopu omnibusa „'Ko živ, 'ko mrtav“, Janko Matko: „Moć zemlje“, Borna Vujčić: „Pečat“, Milan Rakovac: „Blak“, Marijana Nola: „Laživac“, Branko Ružić: „U... bolje sutra“, Andrea Kopri Lončarić i Dean Kopri: „Legenda Ružice grada“, Igor Weidlich: „Loptice“

Autorski rad: Olja Lozica: „Prvi put kad sam ti vidjela lice“, Saša Božić: „Born To Please“, Petra Radin: „Jučer sam se sjetio plave“, Peđa Gvozdić: „Tri brata“ i „Karlstadt Kunst Cabaret“, Tanja Miletić-Oručević: „Sveto S“, Matija Ferlin: „Mi smo kraljevi a ne ljudi“, Bobo Jelčić: „Na kraju tjedna“, Zlatko Burić: „Kabaret tamne zvijezde“, Bacači sjenki: „Bitka na Neretvi“, Oliver Frljić: „Kompleks Ristić“, umjetnički kolektiv Četveroruka i Plesni centar Puls: „Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje.", Zuhrić/Težak/Elezović: „Metoda za brak“, Lucija Barišić: „Crno bijelo“, TRAFIK: „Weltschmerz“, Teatar &TD i KD Kufer: „Projekt višegodišnjeg nasada jabuka“, AKC Medika Filmski studio: „Siješ za budućnost“, Nera Stipičević i Mia Biondić: „FreeDA“

Čitanje klasika (drama): Josip Kozarac: „Tunja Bunjavilo“, anonimni kajkavski autor: „Mislibolesnik iliti Hipohondrijakuš“, Miroslav Krleža: „U agoniji“

Čitanje suvremenika (drama): Slobodan Šnajder: „Enciklopedija izgubljenog vremena“, Mate Matišić: „Sinovi umiru prvi“/ „Legenda o sv. Muhli“/“Bljesak zlatnog zuba“, Ivo Brešan: „Gnjida“, Dubravko Jelačić Bužimski: „Noćna igra s Jesenjinom“, Ivana Sajko: „Rio Bar“, Tomislav Zajec: „Svinje“

Čitanje proze (suvremene, moderne, klasika): Ante Kovačić: „U registraturi“, Vladan Desnica: „Proljeća Ivana Galeba“, Feđa Šehović: „Kazin“, Miroslav Krleža: „Hrvatski bog Mars“, Maja Hrgović: „Živjet ćemo bolje“, Milan Begović: „Giga Barićeva“ kao Vedrana Vrhovnik: „Bez drugog“, Ivo Andrić: „Bife Titanik“, Rade Jarak: „Duša od krumpira“

Komentar o repertoarima

U dijelu repertoara koji ulazi u područje zanimanja Festivala hrvatske drame Marulićevi dani, iz ove jednogodišnje produkcije moguće je zaključiti da se prijavitelji sami, dakle javna i privatna kazališta u Hrvatske ili ona izvan nje, najčešće orijentirana na praizvedbe ili autorski rad, bez obzira koliko je taj autorski rad ponekad i inspiriran kanonom ili barem motivski preuzet iz njega, bilo baštinskog ili suvremenog. Već i sam broj autorskih radova pokazuje koliko je domaće kazalište živo u smislu autorstva koje nadilazi granice tipičnih kazališnih funkcija te da traga za vlastitim izrazom koji su i glumački ansambli, kao i vodstva kuće/organizacije, voljni poštovati i pratiti.

Odraz je to suvremenosti hrvatskog kazališta, kako institucionalnog tako i, očekivano, izvaninstitucionalnog, koje pored svoje baštine i nesumnjivo kvalitetnog dramskog pisma novijeg ili starijeg datuma, traži način da ne bude „sluškinja“ književnosti, kako glasi čuveni citat, nego samosvojna i samosvjesna umjetnost ne samo riječi i, ponekad, ne samo scene. Time hrvatsko kazalište, bez obzira je li u granicama Hrvatske ili izvan nje, stječe pravo na svoju samostalnost, izvrsnost izvan kategorija kvalitetne ili manje kvalitetne drame, jer je odavno naučilo da jezik kazališta i kazališne izvedbe ima sintagme „neprevedive u riječi“ i da značenja stvara „sobom samim“ a ne robujući tekstu, pogotovo ne ukoliko je tekst već odavno poznat. Emancipacija hrvatskog kazališta koja se tako događa svemu unatoč, baš kao i želja, a ponekad i hrabrost da se upravo takve predstave prijave za Marulićeve dane, festival koji nije i ne bi trebao biti samo festival hrvatske drame, daje višestruku nadu da kazalište u Hrvatskoj nije u takvoj krizi kakvu svi kolokvijalno volimo prizivati.

S druge strane, iz broja prijava na ovogodišnje Marulićeve dane moglo bi se zaključiti kako domaćim repertoarima dominira domaći teksta ili domaće autorstvo, što ipak nije činjenica. Pogleda li se malo preciznije, unatoč primjerima Kazališta Požega, DK Gavella ili HNK Osijek, mnogi od naslova čak i najvećih kuća, tek su četvrtina ili petina ukupne produkcije. Veseli sveukupni broj praizvedbi, ali među imenima koja ih potpisuju, barem u vidljivijim i većim kazalištima, i dalje nedostaje imena za koja se čuje prvi put, a od kojih se može očekivati ozbiljniji ili značajniji nastavak opusa. Zanimljivo je, također, da nekih od najvećih neživućih imena domaće drame u ovogodišnjim prijavama uopće nema, poput Marinkovića, Vojnovića, Matkovića ili Držića. U borbi za publiku vjerojatno se ponešto i gubi, i upravo u tome leži paradoks da se najvećih imena sjećaju upravo izvaninstitucionalna kazališta, ona koja rade bez profita i uz minimalnu potporu, ali koja možda i točnije znaju što rade i zašto to rade. Krleže, Desnice, Begovića, Andrića, pa i Vidića, sjetili su se oni koji nisu institucije, nego djeluju iz motiva vlastite želje i vjerovanja da će i njihova publika podržati ponovni susret s poznatima, ali na nov način.

Izbor i obrazloženja pojedinih naslova

Od ukupnog broja prijavljenih predstava, uz nekoliko neprijavljenih koje po članku 15. Pravilnika o Festivalu hrvatske drame Marulićevi dani od 5. travnja 2013. izbornik ima pravo uvrstiti u svoj program, izbornik Festivalskom vijeću predlaže sljedeći niz naslova:

„Bife Titanik“, Eurokaz, Zagreb

Kao i uvijek kad nosi potpis Branka Brezovca, odavno samoosuđenog na koncept „patent-dramaturgije“, riječ je o krajnje autorskom redateljskom čitanju kojim ovoga puta, reagirajući možda i nesvjesno na aktualnost, iz zaborava izvlači pripovijetku Ive Andrića o strahu i nelagodi koja u određenom povijesnom i društvenom kontekstu dovodi do neslućenih razrješenja. Brezovčeva predstava ponavlja Andrićev kod, ali ga uspostavlja iznad izvornika, u odnosu na današnjicu i na apsolut, i time upravo slijedi andrićevsku liniju humanog, čak i humanitarnog cinizma. Riječ je o predstavi koja oprašta samo kako bi ipak rekla što jest na stvari, a što nije.

„Kabaret tamne zvijezde“, Teatar &TD, Zagreb

Nakon „Knjige mrtvih“, legenda domaćeg takozvanog alternativnog kazališta Zlatko Burić vratio se u Hrvatsku kako bi još jednim autorskim radom potvrdio ne samo svoj nego i status svoje prošlosti. Osnivač Kugla Glumišta ovom predstavom želi istodobno ispisati testament toj čuvenoj činjenici domaće kazališne povijesti i povijesne suvremenosti, ali i dokazati kako je njezina idejna putanja nezamjenjiva i neumrla. Uz pomoć starih suboraca iz Kugle, i novoadaptiranih istomišljenika ili trenutnih suputnika, predstava je i posveta i poraz i pobjeda istodobno, najbolja potvrda kazališta kao žive umjetnosti i umjetnosti živoga.

„Kašeta brokava“, Hrvatsko narodno kazalište Split

Praizvedba novog teksta jednog od najvažnijih suvremenih domaćih dramatičara Elvisa Bošnjaka susret je s njim novim i starim. Njegovo pismo ponovno je u okviru onoga što najbolje poznaje, i ponovno crpi iz klasika, ali zato da bi lokalnom koloritu dodao sudbonosnu težinu i istodobno joj humorom izmakao tlo pod nogama. „Mali Lear iz Veloga Varoša“, kako glasi podnaslov, upravo je to: velika priča o svjetonazoru svedena na lokalnu i obiteljsku „miru“, a opet dovoljno velika da je razumiju svi, bez obzira na meridijane i paralele.

„Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.“, Četveroruka/Plesni centar Puls, Zagreb

Ambijentalna studija o samoći unutar zajednice Marine Petković Liker i zbora jednako zaslužnih suradnica i suradnika vrijedna je dokumentarnog filma o obitelji koja se mora nositi sama sa sobom i grijesima koji nisu njezini ali su takvima postali. Drama je to tišine i čudnih zvukova svakodnevlja, koja kroz atmosferski pritisak vodi do nešto čišćeg zraka osobne odgovornosti i oprosta kroz izvanredno koncentriranu igru i suradnu publike gdje je svaki dah, i svaki uzdah, bitan.

„(Pret)posljednja panda ili statika“, Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb

Dino Pešut, jedan od najzanimljivijih mlađih domaćih dramatičara, u svom novom tekstu prati genezu i sazrijevanje “pritisaka svoje generacije“, od dječjih bolesti do ozbiljnih odraslih razmimoilaženja. Redatelj Saša Božić uspostavio je kod po kojem prošlost, sadašnjost i vizija budućnosti na gotovo praznoj pozornici mogu supostojati organski, a ne nametnuto ili nametljivo. Predstava je važna i kao znak generacijskog identiteta, ukoliko današnje generacije uopće priznaju identitete, a starije sjećanje.

„Mi smo kraljevi a ne ljudi“, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Naizgled zaumni eksperiment s implementacijom dječjeg jezika u dramski sustav, predstava Matije Ferlina, uz dramaturšku suradnju Jasne Žmak i Gorana Ferčeca, otkriva zaboravljene ostatke u najnovijim mislima onih na kojima svijet ostaje. Djetinja, ali ne i djetinjasta, naizgled neozbiljna a zapravo sasvim dramska, ova jedinstvena konstrukcija slaže slojeve značenja onako kako smo već i zaboravili da ih se može slagati ili stvarati. Ujedno još jedan izvrstan glazbeni rad braće Sinkauz i iznenađujuć doprinos inače zatomljenih (gl)asova Drame središnje kazališne kuće u Hrvatskoj.

„Kompleks Ristić“, HNK Zajc Rijeka/SMG Ljubljana/Bitef teatar Beograd/MOT Skoplje

Međunarodna koprodukcija velikog značaja, u kojoj se današnji enfant terrible obračunava, ali iznenađujuće suptilno, s onim nekadašnjim. Ovo nije sraz Olivera Frljića i Ljubiše Ristića, nego dokaz kako kazališna poetika ponekad, a i ne samo ponekad, nema nikakve veze s etikom, u kazalištu i izvan njega. Predstava je ujedno i neverbalni rekvijem za ne samo jednu, nego nekoliko ideja zajedničke prošlosti i sadašnjosti. Ili zajedničkih prošlosti i različitih sadašnjosti.

„Sveto S“, Bosansko narodno pozorište Zenica

Dokumentarnim postupkom autorica i redateljica Tanja Miletić-Oručević iz kazališne povijesti izvlači događaj koji je izgubio na šokantnosti zbog onoga što je uslijedilo, a što je sasvim zorno odigrano – u kazalištu. Prekid gostovanja „Sveti Sava“ zeničkog kazališta 1990. u beogradskom JDP-u za kazalište je ono što je u nogometnoj sferi prekinuta utakmica u Maksimiru tog istog svibnja (zanimljivo: utakmica 13., predstava 31.), događaj kojim je jedno društvo, parafrazom, zakucalo na vrata svoje zle kobi. Istodobno dokumentarna posveta kazalištu i jednoj zlosretnoj predstavi, „Sveto S“ je i prikaz kazališnog mehanizma iznutra, mehanizma koji je stroj za proizvodnju značenja, ali i za mljevenje ljudi.

„U registraturi“, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb

Hrabra adaptacija proznog klasika, čini se, nova je tendencija repertoara najveće kuće dramskog kazališta u Hrvatskoj, zagrebačkog DK Gavella. U režiji Darija Harjačeka i dramatizaciji Ivane Sajko, Kovačićevo putovanje između sela i grada je prepoznatljivo, istodobno tradicionalno u izgradnji scenske slike i suvremeno u pretapanju planova, radnje i likova. Možda i najbolji srednjostrujaški teatar u hrvatskom teatru ove godine, u svakom slučaju respektabilna predstava, a možda i puno više od toga.

„Desnica: igre proljeća i smrti“, Teatro VeRRdi, Zadar

Mala predstava velike snage, monodrama teškog suživota čovjeka sa samim sobom, glumca i pripovjedača, živog stvora na pozornici i lutke. No, prije svega toga, posveta velikom piscu i njegovoj samoći, koja u kazališnoj tišini odzvanja još glasnije. Istodobno, konkretni plod nastojanja zadarskog izvaninstitucionalnog Teatra VeRRdi i Jurja Arasa samog na drukčijoj vrsti očuvanja pomalo već i zanemarene suvremene književne baštine.

Obrazloženje izbora

Navedenih deset predstava sumira iskustvo kazališne godine hrvatskih autora i hrvatskih tekstova. Predstave se nadopunjuju u temi blizine smrti, bilo da o njoj lamentiraju, od nje bježe ili joj se smiju u lice. Svaka na svoj način, obrazlažući odrastanje sada i ovdje ili odrastanje uopće, kraj osobni ili kraj jedne društvene zajednice, epohe ili tek poglavlja, postavlja i prva i posljednja pitanja o pojedincu i zajednici. Svaka je na svoj način ujedno i produkcijski vrhunac svojih mogućnosti, dok oni na vrhuncu financijske i statusne piramide kao da negiraju svoj status i stvaraju nešto siromašniji proizvod koji se ili guši u svojoj slobodi i konceptu ili se snalazi na i previše ogoljenoj pozornici. Pored iznimnih autorskih radova, kakvi su „Kompleks Ristić“ već proslavljenog Olivera Frljića, izuzetan i iznenađujući dokumentaristički pristup mostarske redateljice Tanje Miletić-Oručević u komadu „Sveto S“, „Kabaret tamne zvijezde“ jedinstvenog Zlatka Burića Kiće, nevjerojatni eksperiment Matije Ferlina „Mi smo kraljevi na ne ljudi“ te nepogrešivo suptilno poniranje autorskog tima pod vodstvom Marine Petković Liker u predstavi „Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.“, prijedlog programa ovogodišnjih Marulićevih dana ne zaboravlja niti dramsku književnost u užem smislu, kao ni domaću književnost općenito. Dvije praizvedbe, „Kašeta brokava“ nešto starijeg i etabliranijeg Elvisa Bošnjaka i „(Pret)posljednja panda ili statika“ zvijezde u usponu Dine Pešuta, spoj su između autorskog kazališta i onog koje, s druge strane, jednako autorski zahvaća u bazen domaće proze. Iz njega je, za ovu priliku, s punom obvezom prema velikom piscu i velikom djelu, izvučen Vladan Desnica, kao i Ivo Andrić, te, možda i kao kruna prepjevavanja proze u jezik kazališta, „U registraturi“ Ante Kovačića. Sasvim dovoljno za ljubitelje lijepe riječi, ali i za kazališnu publiku svjesnu rizika koji donosi izvedbenost, ne samo u turbulentnim vremenima. Iako naizgled prilično napet, ne samo mogućim sponama između pojedinih naslova i njihovog ponekad i logičnog nadopunjavanja, prijedlog ovogodišnjeg programa zapravo je smiren u svojoj eshatologiji. Ne pita se, naime, kako umrijeti, nego kako živjeti da bi se zaslužila – smrt.

P.S.

O festivalu: što jest, što bi mogao i trebao biti

Festival Marulićevi dani trebao bi biti najveći i najvažniji umjetnički festival u Hrvatskoj. Kako nije produkcijski, a s razlogom ima status nacionalnog, njegova moć leži upravo u toma da ne ovisi o uspjehu ili neuspjehu svog programa kod publike, nego o snazi svojih nastojanja i/li utvrđivanja činjenica o kazališnom životu kako u Hrvatskoj tako i tamo gdje se postavlja hrvatski tekst ili gdje hrvatski kazalištarci autorski djeluju. Drugim riječima, umjesto zaglađivanja slike o hrvatskom kazalištu kao isključivo srednjostrujaškom proizvodu koji zadovoljava standarde i ostavlja publiku zadovoljnu i nepotresenu, Marulićevi dani trebali bi biti konačni i neoborivi dokaz o suštini domaće dramske i kazališne proizvodnje. Uz dužno poštovanje, to ne mogu biti ni Gavelline večeri, festival najboljih domaćih produkcija, niti Festival glumca, koji je posvećen prvenstveno ipak prezentacijskoj umjetnosti i/li vještini, a sigurno to nije ni Nagrada hrvatskoga glumišta, medijski i općenito nažalost najvidljivija i najvažnija javna manifestacija dosega i vrijednosti domaćeg teatra i u domaćem teatru. Pogotovo zato što je ova posljednja u biti cehovska nagrada. Marulićevi dani, koji nisu ni teatrološki simpozij s popratnim izvedbenim programom niti zabava za najšire slojeve publike, trebaju raditi na svojem repozicioniranju ne samo u srednjostrujaškom, produkcijski poželjnom okruženju širokih zamaha najvećih domaćih institucionalnih kazališta, već i na produkcijskim marginama gdje se nerijetko događaju proboji kakvih se institucije ili boje ili srame, a najčešće ih jednostavno ne žele jer ih ne razumiju. Takvi pomaci već su učinjeni proteklih godina, plodonosna suradnja izborništva i žiriranja ovog festivala promovirala je putem nagrada neke umjetnike koji dotad nisu imali tu vidljivost, ali na tome ne treba stati. Iz ovogodišnjih prijava, na primjer, jasno je da Marulićeve dane kao svoj festival prihvaćaju i izvaninstitucionalna kazališta, među njima i ona s kraćom tradicijom ili čak nedavno osnovana. To je, naravno, pozitivno. Marulićevi dani, kao nacionalni festival, od svoje jedinstvenosti ne smije odustati, dok istodobno radi na svojoj suvremenosti i sveobuhvatnosti. Hrvatskog kazališta nema bez svih njegovih sastavnica, stvorenih u podrumu ili na tavanu, u sobičku ili na reprezentativnoj pozlaćenoj pozornici. U tom smislu, ovogodišnjem je izborniku bila osobita čast biti dijelom tog procesa.